Dostojevski je jedan od najvećih književnika koji su ikada hodali planetom Zemljom. I da, "Zločin i kazna" je veličanstven roman u kojem se on bavi svojim tematskim opsesijama među kojima prednjače klasne razlike te pitanje ima li uopće života u poziciji razarajućeg siromaštva u kojem ne postoji ni naznaka nade. Ipak veliko je pitanje što je od svega toga kući ponijela publika koja je u petak navečer u HNK Zagreb bila na premijeri "Zločina i kazne", predstave koju je prema prijevodu Tatjane Radmilo režirao Jernej Lorenci, a za koju su tekst adaptirali Lorenci, Dino Pešut (ujedno i dramaturg predstave) i glumački ansambl.
Na ulasku u dvoranu publiku je dočekala velika scena doslovno 'okovana' šperpločama, kojom je pokrivena i rupa za orkestar. Na sceni tek pianino, bubanj, odložena gitara, stalci za mikrofone i osam stolica. Na dnu scene tek jedna mala vrata iza kojih se vide svjetlo, toplo i žuto, kao svjetlost nekih velikih i raskošnih svijećnjaka iz palača Peterburga u vremenima Dostojevskog. No svjetla kazališta ostaju upaljena i glumci kroz ta mala vrata, saginjući se, ulaze na scenu, dok ih publika ne doživljava u potpunosti pa tako i ne čuje škripu tih malenih vrata kroz koja se ulazi u bijedu.
Glumci sjedaju na svoje pozicije, Ksenija Marinković ustaje i govori rečenice iz romana. Odmah u glavu, stranice na kojima je opisano kako je Raskoljnikov sjekirom ubio staru lihvarku Aljonu Ivanovnu, a onda spletom okolnosti i njezinu sestru. Sjekira je velika, jedna od onih najvećih, da bi se uskoro ukazala i druga, a obje završavaju tako da su crnom ljepljivom trakom spojene s rukama mladog glumca Ivana Grlića. On je Raskoljnikov, Tea Ljubešić je Sonja, no i svi ostali glumci su i Raskoljnikov i Sonja i sam Dostojevski. To je čak i publika kada se pri kraju drugog čina otvore jedna od vrata u dvorani pa snažni reflektori i sjenu publike 'odvedu' na scenu.
Redatelj se odlučio da će sukob unutarnjeg i vanjskog svijeta glavnog junaka predstaviti kolektivnim čitanjem romana (glumci ga govore i navode o kojim je stranicama romana riječ) koje u misli priziva neka drevna pričanja priča oko ognjišta o kojima mlađe generacije ne znaju baš ništa. I zato ovako postavljeni "Zločin i kazna" sjajno funkcioniraju kada čovjek jednostavno sklopi oči. Tada se transportira u sjajnu radiodramu kojom dominiraju veličanstvene rečenice ruskog klasika i savršeno blistavi glasovi glumaca: Alme Price, Ksenije Marinković, Luke Dragića, Igora Kovača, Ive Jerković Oreški, Milana Pleštine. Na žalost, sklopljene oči nisu prirodno stanje kazališne publike, jer medij u kojem se nalaziš tjera te da oči širom otvoriš.
A pred njima se u ovoj predstavi događa malo toga. Tek u prvom činu Raskoljnikov do iznemoglosti trči na mjestu, okružen zlatnim stupićima i crvenom užadi kakvima se na izložbama ograđuju najvredniji eksponati, da bi u drugom činu na istom mjestu, u pozi seksualnog poniženja, dugo klečala Sonja. Stoga je legitimno postaviti pitanje tko ima koncentracije za tri i pol sata predstave u kojoj nema scenskog zbivanja, tj. ima ga minimalno. Sudeći po premijernoj publici malo tko, jer ne samo da se dio publike nije vratio nakon pauze, već smo konačno i čuli koliko je zgradi HNK Zagreb potrebna nova obnova, jer stari su stolci škripali do iznemoglosti upogonjeni stalnim meškoljenjem.
Stoga ovo čitanje Dostojevskog iznova postavlja pitanje repertoara Drame HNK Zagreb, jer predstava kakvu smo vidjeli, naravno u tri i pol sata izvedbe, mnogo bi bolje pristajala (naravno, ne u svom sadašnjem trajanju) u Tonsku dvoranu kazališta, u kojoj se izvode "Fafarikul" i "Zbilja".
Naime, zanimljivi svjetlosni efekti (Anton Modrušan), začudna glazba (Branko Rožman), lijepi kostimi (Belinda Radulović) te prva glumačka imena ansambla Drame HNK Zagreb nisu i ne mogu biti pokriće za komornu atmosferu ove predstave. Naravno, tamo bi "Zločin i kaznu" vidjelo mnogo manje publike, a HNK Zagreb već se danima na svojim društvenim mrežama hvali činjenicom da su sve ulaznice za najavljene termine ove predstave rasprodane, što nas dovodi u novu dilemu: što znači puno gledalište ako iz teatra izlazi razočarana i zbunjena publika koja se u to isto kazalište neće tako skoro vratiti.
