Počnite čupanjem katetera iz mokraćovoda najboljeg prijatelja. Pošaljite mačka da poždere ptičice slijepog susjeda pa najbližu osobu spalite raketama i gledajte kako se nemoćno praćaka u bazenu. Zvuči kao recept za trajno smještanje na zatvorskoj psihijatriji? Vjerojatno, no gratinirate li ga ogromnom količinom prdaca i sisanja nožnih prstiju, dobit ćete formulu za trenutačno najuspješniji film u domaćim i svjetskim kinima. Riječ je o komediji "Preglup i pregluplji", čija se radnja događa dvadeset godina nakon "Glupog i glupljeg" iz 1994. godine, s Jeffom Danielsom i Jimom Careyem u ulozi dvije nepojmljive budale koje do danas nismo zaboravili. Samo u prvom vikendu prikazivanja "Preglupog i preglupljeg" pogledalo je 35.000 Hrvata, što je ogromna gledanost uzmemo li u obzir da prosječni film u nas teško prelazi pet tisuća gledatelja. Time su u Hrvatskoj osvojili titulu najboljeg otvaranja u ovoj godini, debelo prestigavši sve superherojske blockbustere među kojima su bili novi nastavci "X-mena", "Spider-mana" i "Transformera", animirane hitove "Rio 2" i "Kako izdresirati zmaja 2" te SF spektakle poput još aktualnog "Interstellara" u režiji Christophera Nolana.
Devedesete su ponovno 'in'
Film "Preglup i pregluplji" u prvom je vikendu zasjeo i na vrh američkog Box Officea, ali njegova gledanost u matičnoj zemlji ni približno se ne može mjeriti s euforijom koju je izazvao u nas. U čemu je ključ tolikog uspjeha?
S jedne strane, devedesete su ponovno "in". To se vidi u modi, glazbi i svim drugim vidovima tržišta zabave – hipsteri su odbacili wayfarerice i na oči nabili polarizirane, okrugle sunčane naočale, kombinezoni su s gradilišta ponovno migrirali na modne piste, vratili su se Furbyji, Transformeri i Ninja kornjače, a histerija oko boy benda One Direction može se usporediti samo s uzbuđenjem koje je u ono vrijeme vladalo oko Backstreet Boysa. U tom kontekstu potpuno je logično u kina vratiti ogavne komedije, žanr koji je snažno obilježio devedesete. Od ekstenzivnog fizičkog mrcvarenja priglupih provalnika u (ipak obiteljskom) hitu "Sam u kući" 1990. preko svih "Austina Powersa" do umakanja penisa u hranu u "Američkoj piti" 1999. godine, hollywoodskom produkcijom devedesetih vladali su filmovi koji su svoj uspjeh gradili na (tuđoj) boli i izlučevinama.
Zahodski humor doživio je vrhunac 1994. godine, kada se osim u hitu "Glup i gluplji" do tada gotovo nepoznati Jim Carrey pojavio u još dva važna filma, "Maski" i "Šašavom detektivu". Osim što je pomogao proslaviti tog (u stvarnosti kronično depresivnog) glumca, "Glup i gluplji" preko noći je etablirao debitante Bobbyja i Petera Farrellyja, koji su hitmejkerski status potvrdili podjednako odurnim hitovima "Kralj svih glavonja" (1996.), "Svi su ludi za Mary" (1998.) i "Ja, ja i Irena" (2000.)
Slično kao i danas, njihovi su filmovi devedesetih u Hrvatskoj bili još uspješniji nego u SAD-u. Djelomično se to moglo pripisati ratu, zbog kojeg smo tražili što jednostavnije ventile za opuštanje stresa (sjetimo se poplave crodancea), dijelom vladavini trash estetike koja je u Europi bila posebno snažna (sjetimo se sad i eurodancea), a dijelom i činjenici da se na našim prostorima "ogavni humor" neprekinuto njeguje dulje nego u Americi, u kojoj se prvo morao kloniti građanskih cenzorskih udruga, a potom se povijao pod imperativom političke korektnosti.
Posegnemo li u povijest američke komedije, uočit ćemo da se ekstremni fizički humor kakvog pronalazimo u "Glupom i glupljem" prvi put sustavno pojavljuje u transgresivnim filmovima Johna Watersa, ekscentričnog umjetnika izraslog iz baltimorske queer i kontrakulturne scene šezdesetih. Nakon što su mu prve radove prihvaćala samo pornografska kina, Waters je 1972. godine doživio golem uspjeh filmom "Ružičasti plamenci", u kojima je nižući ogavnost za ogavnošću silovao tradicionalne obiteljske vrijednosti i izazvao pravu histeriju gledatelja. Koja god opačina vam padne na pamet, "Ružičasti plamenci" su je imali: seks koji je uključivao drobljenje žive kokoši, kanibalsku gozbu tijelima ubijenih policajaca, prljavog, masnog transvestita koji je žderao pseći izmet...
Tijekom tih prizora nespremna je publika bježala na cestu povraćajući po nesretnicima koji bi se našli u blizini, no iz kina u kojima su se prikazivali "Ružičasti plamenci" osim krikova zgroženih čuo se i nekontroliran, glasan smijeh. Dio publike smijao se od užasa, a velik dio i od olakšanja – Watersovi filmovi bili su više od testiranja granica lošeg ukusa: bili su eksplicitna kritika ideje savršene američke obitelji koja je u stvarnosti prečesto uključivala nekoliko vrišteće djece, odsutnog oca s ljubavnicom i kućanicu na Prozacu. U toj estetici prepoznali su se svi koji se nikad nisu smatrali dijelom na sve strane reklamiranog američkog sna, a Waters je do danas ostao kultna figura američkog underground kina, unatoč činjenici da je još 1988. romantičnim mjuziklom "Hairspray" debelo ukoračio u hollywoodski mainstream.
Nakon Watersovih ranih šokova drugi važni trenutak u razvoju estetike ogavnoga dogodio se filmom "National Lampoon's Animal House" u režiji Johna Landisa. Iako se skečevi, poput onoga u kojem glumac John Belushi postaje ljudski prišt, smješteni u svijet studentskih bratstava iz današnje perspektive ne čine šokantnima, u tadašnjoj Americi bili su bez presedana. Legenda kaže da je više od pedeset američkih koledža odbilo mogućnost snimanja "Životinjske kuće" na svojem kampusu, pa su producenti iz satiričnog časopisa National Lampoon na koncu morali kupiti derutni društveni centar koji je u filmu "glumio" kuću bratstva Delta Tau Chi.
Baš u tom periodu, izrasli iz duge tradicije pomaknutog britanskog humora, Europom su vladali Monty Phytoni, kojima je ogavni humor bio tek začin intelektualnoj satiri i finom nadrealizmu, koji je bio pravi mamac za gledatelje koje su predvodili studenti humanističkih smjerova. Američka studentska publika, s druge strane, bila je željna praznoglavog, nepristojnog humora koji nije pretendirao biti pametniji nego što je na prvu izgledao. U takvoj društvenoj klimi "Animal House" postao je instant-hit. Na uloženih samo 2,8 milijuna, film je na izravnoj gledanosti (bez profita od popratnih proizvoda) zaradio 141 milijun dolara, što ga je učinilo jednim od najisplativijih filmova u američkoj povijesti. Iako ga je velik dio kritičara (s izuzetkom velikog Rogera Eberta) dočekao na nož, publika je jednostavno poludjela za infantilnim fizičkim humorom kakav se u regularnim kinima do tada nije mogao vidjeti. U tom smislu "Animal House" postao je važan društveni fenomen koji je privukao pažnju ozbiljnih filmskih teoretičara. U pokušajima da što sažetije opišu estetiku tog po mnogočemu pionirskog filma, skovali su termin "gross out comedy" (komedija gađenja), koja se u međuvremenu razvila u jedan od najpopularnijih podžanrova američke komedije. Na krilima sve raznolikijih produkcija National Lampoona, u osamdesetima se gross-out preselio i u dječje i obiteljske filmove, među kojima su najpoznatiji ogavno-slatki "Gooniesi", čiji je Chuck nešto kao dječja verzija Bluta iz "Animal Housea", a kao element dobroćudne gadosti uveden je lik deformiranog brata Fratellija kojeg glumi John Matuszak. Pod utjecajem američkog gross-outa danas veliki Peter Jackson u Australiji je krajem osamdesetih snimio i bizarno-gnjusni mjuzikl "Meet the Feebles".
Krećući se nezaustavljivom uzlaznom putanjom, filmovi koji se temelje na ekstremnom fizičkom humoru čiji je cilj podjednako zgroziti i zabaviti publiku u devedesetima su postali temelj američke komične produkcije, a novu normu debilnosti postavio je crtić "Beavis and Butt-head" koji je na vrhuncu svojeg utjecaja prikazivao MTV.
Superjunaci izgledaju super
"Izlučevinasti" je humor na prijelazu stoljeća inspirirao i sjajni serijal "South park", a krunu vladara američke kinokomedije dvijetisućitih preuzeo je Todd Phillips, autor serijala "Mamurluk", dok je u Europi zabljesnuo Sacha Baron Cohen, estetikom mnogo bližom američkom zahodskom humoru nego nasljeđu britanske komedije.
Oba autora ostvarivala su velike uspjehe u domaćim i stranim kinima, no ipak se nisu mogli mjeriti s uspjesima svojih prethodnika, velikim dijelom zato što se globalna publika pomalo zasitila kretenizma i prešla na drugu vrstu lake kinozabave: superjunačke franšize. Okretanjem najvećih strip-nakladnika poput Marvela i DC-ja prema kinobiznisu, naime, tridesetak igranih i dva animirana superjunačka filma iz devedesetih u prvom su desetljeću dvijetisućitih zamijenjena s čak pedeset igranih i trideset animiranih superjunačkih premijera, a taj trend dodatno je porastao u ovom desetljeću.Zašto baš sada? Odgovor je relativno jednostavan. S tehničke strane, uznapredovala CGI tehnologija napokon nam dozvoljava da ih gledamo u vizualno impresivnim produkcijama, pa današnji superjunaci zaista izgledaju "super", umjesto da im jednostavni plaštevi lamataju pod vjetrom ventilatora dok "lete" nad fotografijama američkih gradova. Što se samog sadržaja tiče, američki strip u zadnjih je dvadesetak godina doživio pravu revoluciju, "resetirajući" sve veće superjunačke serijale i pretvarajući ranije plošne likove u moralno ambivalentne, često mračne kreature s kojima se današnji gledatelj lakše može poistovjetiti. S treće strane, tu je već poznata karta nostalgije, jer jedan od najvećih vrhunaca superjunaka bio je u osamdesetima, taman kada je odrastala donedavno financijski najstabilnija kinopublika. Igrajući na sličnu kartu nostalgije, a prateći odrastanje vlastitih gledatelja, američki studiji danas grabe i prema nasljeđu devedesetih, pa nakon dugogodišnje pauze "Beavis i Butt-head" ponovno imaju svoj TV šou, a "Preglup i pregluplji" vladaju kinima. A tu je i činjenica da se danas više isplati ulagati u produkcijski nezahtjevne trash komedije nego u spektakle koji nose veći financijski rizik, zbog koje je još vjerojatnije da će kinorepertoarima idućih godina vladati glup i gluplji, a ne skup i skuplji.
>> Vratio se dinamični duo! Dvadeset godina je prošlo, no oni su gotovo isti
Ma film je OK, tko voli neka gleda, nitko nikog ne tjera u kino