Činilo se da se program doista može sastaviti vrlo mješovito. Bila je
tu svojevrsna nepisana, ali poštovana obveza da se na neki način
obilježi blagdan Svih svetih, ali je tu bila i prilika da se nakon
mnogo godina baš u Velikoj dvorani Lisinski ugosti Eugen Indjić, jedan
od dugotrajno odličnih pijanista svjetske kategorije. Tako je na
filharmonijskom koncertu iz ciklusa Plava oktava jedan od
najznamenitijih klavirskih koncerata, “b-mol Čajkovski”, kako se zna
kolokvijalno reći, bio uokviren simfonijskom pjesmom “Danse macabre”
Camillea Saint-Saënsa, dok je drugi dio večeri u cijelosti ispunio
“Rekvijem” Gabriela Fauréa, čiji eterični posljednji stavak
doista dočarava svoj naziv “In paradisum”.
Iskustvo dirigenta
Na čelu Filharmonije je, umjesto oboljeloga šefa-dirigenta Vjekoslava
Šuteja, bio Pavle Dešpalj, jedan od bivših šefova, iskusan i
nesvakidašnje pouzdan dirigent i skladatelj koji literaturu ima “u
malom prstu” i spreman je u svakom trenutku osigurati djelima
standardnog repertoara dostojnu prezentaciju. Za “Rekvijem” je bio
angažiran i Zbor zagrebačkog HNK, kojega je pripremio također
skladatelj Ivan Josip Skender, zaposlen na mjestu kazališnog zborovođe,
te mlada blistava i muzikalna sopranistica Marija Kuhar-Šoša i bariton
Alen Ruško pomalo stisnuta zapjeva, za što je teško ustanoviti je li
posljedica odgovornosti posebne prilike ili trajnije stanje.
Trud Zbora HNK bio je očit, jer se nakon nedavne koncertne, teško
izdržive izvedbe Puccinijeve “Turandot”, ponovo vrlo ljekovito našao na
ogoljeloj sceni. I unatoč neujednačenosti i stanovitoj “prozirnosti”
glasova te “individualiziranom” pjevanju, zacijelo napravio dobar korak
naprijed. Dešpalj je “Rekvijemu” priskrbio dramatičnost velikih
dinamskih raspona i izrazita kontrasta, a u discipliniranim
nastojanjima orkestra valja istaknuti pouzdanu orguljašku podlogu Maria
Penzara, s važnom ulogom upravo u završnom stavku, u jednoj od onih
“lakih” dionica koje je uvijek teško donijeti uvjerljivo.
Prednosti otmjenosti
Elegantno je na početku večeri zazvučao Saint-Saënsov “Danse
macabre”, jedna od njegove četiri simfonijske pjesme, pomalo neobično
otmjena skladba u odnosu na naziv, s izrazito lijepo donesenim solom
violine koncertne majstorice Sidonije Lebar. Otmjenost makabričnosti
donekle govori i o duhu vremena potkraj 19. stoljeća i sredini gdje je
nastala.
Bez imalo šminkerske poze, transparentno, moćno i gospodske geste,
Eugen Indjić je u Koncertu za klavir i orkestar Čajkovskog plijenio
jasnim konceptom koji ga stavlja u naoko jednostavnu poziciju “običnog”
tumača skladateljskog zapisa. Dugovječnost njegova trajanja na
svjetskoj pijanističkoj sceni u doba instant-zvijezda zacijelo leži i u
glazbeničkom poštenju.
ZAGREBAČKA FILHARMONIJA
Gospodska umjetnost majstora
