Fina, građanska kuća. Teku pripreme za dolazak gostiju. Sin, tinejdžer igra se video kamerom i snima. Krupni kadrovi običnih kućnih stvari (meso na pladnju, otac koji sjecka rajčice, majčina krznena jakna prebačena preko stolice, otirač na podu WC-a...) postaju zlokobni prizori koji slute na zastrašujući kaos koji će uslijediti. Na kraju predstave na sceni je razoreno doslovno sve, ali večera u finoj građanskoj kući neometano teče, toči se vino i jedu sirevi.
Tako počinje i završava "Kralj Ubu" Alfreda Jarryja, kojeg smo u režiji Declana Donnellana, i izvedbi kazališne skupine Cheek by Jowl iz Londona, večeras vidjeli u ZKM-u, na samom početku ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta. I bila je to, na samom početku smotre za koju njeni selektori Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan kažu da je bolja nego li ikada prije, prava teatarska poslastica. Djelo koje je davne 1896. godine "rodilo" nadrealizam vidjeli smo odjeveno u suvremeno ruho, gdje kućna pomagala poput štapnog miksera i četke za odjeću postaju ubojita oružja pri smaknućima i u okršajima moćnih vojski, a sjenilo svjetiljke postaje kruna na glavi kralja. No, nije ovdje riječ o karikiraju, već je naglasak na apsurdu između običnog i onog što je nevjerojatno nasilno, kojeg zdušno nudi ovaj glasoviti tekst.
Teatarska publika Ubua oduvijek poznaje kao sinonim za ono najgore, moćnika glupog, besprizornog, nesposobnog, krvoločnog, pohlepnog i zlog. Dvadeseto stoljeće koje je slijedilo brzo nakon praizvedbe "Kralja Ubua" takvih nam je ponudilo mnogo, a očito ni naše doba nije daleko odmaklo od sličnih vladara. Upravo to naglašava Donnellan koji je ovu predstavu osmislio s Nickom Oremerodom iz kazališne skupine Cheek by Jowl, kada priču o zlu postavlja o okvir obične i uljuđene večere u kojoj je sve ugodno i civilizirano, jer ti stalni kontrasti i mijene naglašavaju opasnost od kojekakvih Ubua koja nikada ne jenjava.
Cijela je priča izvedena teatarski nadahnuto, svaki je korak svakog sudionika precizno koreografiran, svaka emocija kojom se glumci razbacuju scenom lagano baš kao što bacaju rekvizite, nevjerojatna je igra između onog običnog i pristojnog u kontrastu sa svijetom u kojem caruje Ubu. Na trenutke smiješno, na trenutku zastrašujuće, uvijek odlično, za to su podjednako zaslužni svi sjajni glumci: Christophe Gregoire i Camille Cayol kao tata i mama Ubu, Sylvain Levitte kao njihov sin, te Xavier Boiffier, Vincent de Bouard i Cecile Letarme.
>> Turbo Folk se vraća u svoje matično kazalište gdje će imati 80. izvedbu!
