Postoje situacije koje vas čine ponosnima, ali i one kad se osjećate posramljenima. Je li vam se znalo dogoditi da vas upoznaju s nekim o kome znate već puno, u neku ruku mu se i divite, ali igrom slučaja, ne znate kako on točno izgleda? I onda se, primjerice, na Festivalskom trgu SFF-a pojavi pokraj vas, uz direktora festivala.
Posebnost radionice
Miru Purivatru. Miro me istog trena predstavlja kao prošlogodišnjeg dobitnika nagrade. “Doista? Jako sam počašćen”, kaže mi gospodin duge sijede kose svezane u rep pružajući mi ruku. U meni se stvori neka ugoda, ali i istovremena nelagoda. Ja doista ne znam tko je gospodin počašćen mojim poznanstvom. Sve je spasila draga prijateljica Rada Šešić, selektorica dokumentarnog programa SFF-a, koja je nekako shvatila što se događa. „Ovaj je gospodin mađarski redatelj Bela Tarr “, došapne mi. S olakšanjem nabacim smiješak i zahvaljujem Bogu što se Rada našla uz mene.
Rada Šešić je potpora redateljima dokumentarnog programa iz ove regije. Primjer koji sam naveo prije svega je osobni, prijateljski. Ali takav odnos Rada pokušava imati sa svim dokumentaristima u regiji. Promovira ih, potiče na suradnju, a svojom selekcijom na SFF-u stvorila je vrlo vrijedan prozor u svijet dokumentarcima iz zemalja kao što je Hrvatska. U toj selekciji i ove godine važnu ulogu imaju hrvatski dokumentarci koji plijene pozornost publike u punim kinodvoranama festivala. Novina ove godine program je u sklopu dokumentarnog programa, „Documentary Rough Cut Boutique“. Uz „Docu Corner“, mjesto na kojem, dan nakon prikazivanja filma, svi zainteresirani vode vrlo živu raspravu o njemu, za koji mi se čini da je posebnost upravo SFF-a, ovo je još jedna posebnost. Jer, radionica „Rough Cut“ donosi šanse mnogima. Onima koji ne mogu sami dokraja realizirati svoje projekte. Pobjednici imaju priliku svoje projekte u nastajanju predstaviti na velikom produkcijskom okupljanju SFF-a CineLinku, što je do sada bilo rezervirano samo za igrane filmove.
Ljudi koje ove godine pratim u ovom programu redatelji su koji govore važne priče i često moraju imati hrabrost da to ispričaju. Primjer je Šeki Radončić, crnogorski novinar i redatelj koji je svojim filmom ove godine demaskirao samozvanog crnogorskog heroja humanizma Slobodana Pejovića, i time zaradio etiketu izdajnika Crne Gore u 2011., koju su mu prišili neki od tamošnjih medija.
Bez crvenih tepiha
Ili pak hrvatski film „Zemlja znanja“ u produkciji Hulahopa, mladog redatelja Saše Bana koji govori o nedavnim studentskim prosvjedima, o hipokriziji sustava koji bi se za studente trebao brinuti. Oni o tome odlučno govore u svojim filmovima! Bez puno pompe, crvenih tepiha, bljeskanja fotoaparata – zbog uvjerenja da to moraju. Ne očekuju da to učini netko drugi umjesto njih. Za mene te osobe postaju prave zvijezde filmske industrije. S njima se za ovu godinu opraštam te krećem prema Prizrenu, DokuFestu, kosovskom festivalu iznimna ugleda. Doduše, u ozračju zveckanja oružja na sjeveru Kosova. Nadajući se da ono neće postati nešto gore, s dodatnim ljudskim žrtvama.
