Nijednu epizodu "Nightmare stagea" nikada nisam uspio odgledati do kraja. Uz očiti razlog kako je riječ o emisiji koja ide u doba rezervirano za izlaske ili spavanje, televizor sam gasio zato što bih nakon nekoliko sekundi zaključio da se radi o dosadnoj emisji. "Urnebesni" detalji utopljeni su u sate praznoga hoda, i doista uživanje u zgodama Malnara i njegovog društva ponajviše je mazohističko zadovoljstvo.
U tom smislu dokumentarno-igrani film Dominika Sedlara, njegovo prvo samostalno djelo, i te kako prati estetiku emisije. Katastrofalno loše tehnički odrađen, uz dramaturgiju dostojnu osnovnoškolske proizvodnje i etički sumnjivo iskorištavanje ljudi izvan društvenih normi, "Hrvatska mora" je film koji nije lagano probaviti. Scena s u kojoj Braco uvjerava Rodmana da su braća prvoklasni je primjer komedije apsurda, dodatno potcrtan time što se titl pojavljuje samo povremeno, i to bez ikakve logike. Isto kao što je stavljanje Beckovog stiha "Im a loser baby, so why dont you kill me" (Gubitnik sam srce, pa zašto me ne ubiješ) u kadar s Ivom Sanaderom vrhunska politička provokacija.
No, ti lucidni momenti teško mogu podnijeti teret "humora" Malnarovih podanika Ševe, Jajana, Lakija i drugih. "Prljavi" humor, u kojoj ne nedostaje ismijavanja fizičkih i psihičkih invalida, nije nužno negativan, no njegovu kvalitetnu stranu stvarali su lucidni ljudi poput Petera Sellersa, Andya Kaufmana i drugih. Njihovom se humoru bilo lagano smijati znajući da su njihove ironijske strelice uperene protiv gluposti koju nalazimo u stvarnosti.
Ševino psovanje, Jajanovi ispadi bijesa i degutantno Lakijevo ponižavanje nemaju nikakvu pozadinu, već su stvarni, a samim time i upitno smiješni. Bez obzira koliko oni sami uživali u popularnosti stečenoj na taj način, nemoguće je pronaći zabavu u toj poetici ridikula.
Međutim, najgori trenutak filma definitivno je završni pijano-patetični Malnarov monolog o tome kako je ovaj svijet postao grozan. "Hrvatska mora" ga sigurno ne čini boljim.
