Skulptura iskrivljenog policajca nalik Staljinu koja je ovih dana osvanula ispred zagrebačkog Umjetničkog paviljona, potaknula je na društvenim mrežama val rasprava onime što se odvija u uređenju javnog prostora grada. Rekli bismo “umjetnost je tu da provocira”, u tom smislu skulptura “Ordnung” (Red) osječkog kipara Tihomira Matijevića ispunila je svoju svrhu. No tu nije riječ o spomeniku trajne namjene, skulptura je to umjetnika koji i inače svojim radom provocira i parodira javnu plastiku pa to čini i ovaj put. Na toj poziciji ona ostaje do kraja travnja, a prvi je izložak u ciklusu “Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona”, nastalom u nuždi jer sama zgrada Paviljona zbog stradanja u potresu ostaje zatvorena vrlo vjerojatno do 2023. godine.
– Bome je burno na mrežama. Rad još nisam niti postavio do kraja, a komentira se naveliko, jednako pozitivno kao i negativno. Tko bi rekao da jedan glupi kip može izazvati toliku polemiku. Uglavnom, dobio sam što sam i htio, jedino što kada sam to dobio, otkrio sam da baš nemam želudac za to – kaže Tihomir Matijević iznenađen polemikama koje je podsvjesno priželjkivao.
Djelo se sastoji od nekoliko elemenata koji tvore cjelinu. Građevinski strojevi postavljeni u pijesak su na samome dnu i predstavljaju ekonomske uvjete. Slijedi prvi dio postamenta koji prikazuje knjige s područja arhitekture i teorije umjetnosti kojima umjetnik ukazuje na važnost planiranja javnog prostora, a u drugom dijelu postamenta je citat Trajanova stupa kojim ističe važnost ljudskog rada. Na samom je vrhu figura policajca, koja podsjeća na uobičajeni način prezentiranja važnih povijesnih ličnosti. Sve je nalik piramidi moći.
– Upravo tako, skulptura “Ordnung” sastavljena je od brojnih elemenata koji se vertikalno raspoređuju u hijerarhijski odnos, od najmanjih na dnu do najvećih na vrhu. Prizorom dominira trometarska skulptura debelog policajca na vrhu, koji je načinjena da asocira na Staljina ili Saddama Husseina (iako nisu portretirani), odnosno na diktatorski stereotip. Dakle, kao svojevrsni kiparski citat ili parafraza sličnih ideoloških spomenika nastalih u totalitarnim režimima. U radu susrećemo i druge citate, poput Trajanova stupa, knjige Mladena Pejakovića (“Zlatni rez”) i Hans van der Laana (“De architectonische ruimte”). U parteru se rad proširuje u instalaciju; pješčanik s igračkama bagera, dizalica i ostalih građevinskih strojeva – prostor zamišljen za interakciju, odnosno igranje djece – objašnjava Matijević kojem postavljamo od struke i prije postavljano pitanje: je li njegov “Ordnung” traktat ili prikaz društva u kojem živimo?
– Tema rada je ustvari gradnja i njezini nevidljivi procesi koje sam alegorijski interpretirao kroz prikaze skupina radnika, knjiga s područja teorije arhitekture, kao i strojeva i alata potrebnih za izradu spomenika. Znači djelo koje govori o vlastitom procesu nastanka, ali i općenito o procesima gradnje. Istovremeno može funkcionirati kao prikaz društva jer je struktura društvene organizacije slična procesima gradnje. Za razliku od umjetničkog djela, spomenici su kolektivni izraz i procesi proizvodnje su puno kompleksniji. U te procese se pokušava uvesti red (njem. ordnung): politika legitimizira struku, struka politiku; institucije, autoriteti, javne rasprave... Mnogo je tu instanci procesa prihvaćanja koji, koliko god demokratski, toliko su i nemogući. Ne misli se tu nužno samo na hrvatsku, koruptivnu, političku svakodnevicu. Arhitektura je također svojevrsna diktatura, kao i matematika, pa i teorija umjetnosti. Sve te discipline sudjeluju u tisućljetnom naporu borbe protiv kaosa. Inače, na hrvatskom jeziku, policajac se kaže redarstvenik. Odatle naziv djela. Učinilo mi se prigodnim izlagati ovaj rad s obzirom na situaciju u Zagrebu uzrokovanu potresom i aktualne rasprave ususret budućoj obnovi – kaže Matijević.
Na javnim natječajima sudjeluje pa kaže da u njima ima korupcije, no veći problem i od nje je da načelno ne postoji konsenzus tko i na koji način odlučuje o spomeničkoj plastici, kao i teorijska praznina o ideji spomenika. Smatra da je potrebna revizija pojmova što spomenička plastika treba predstavljati, je li ona umjetničko djelo ili kategorija medalje i ordena kako bi se izbjegle rasprave kakve smo imali oko posljednjeg, zagrebačkog spomenika Tuđmanu.
– Kad ga već spominjemo, svi spomenici Tuđmanu u Hrvatskoj, ne samo ovaj najnoviji zagrebački, nisu sretna rješenja jer trpe upravo tu neodlučnost o tome što spomenik ustvari jest. Nije riječ samo o kvalitativnom stupnjevanju već o krizi ideje spomenika. Za razliku od socrealizma, današnji realizam na sebi pokušava primijeniti iskustva moderne, zato jadni “Tuđmani” moraju trpjeti vitalističke stilizacije, ekspresionističke geste, konstruktivističke plohe, proživljavaju teške krize identiteta. Pitanje je bi li Tuđmanov spomenik mogao podnijeti kontroverzu kao što je sam lik i djelo Tuđmana. Kako je Tuđman državnik mojeg doba, i ja sam se okušao u njegovu liku. Napravio sam ga u partizanskoj uniformi, u doba kad je kao mladić bio u partizanima i nazvao rad “Konačna pomirba”. Naravno, taj spomenik nigdje nije postavljen, nalazi se u depou mojih skulptura, a pokojni osječki kustos Vlastimir Kusik za njega mi je svojedobno znakovito rekao: “Uspio si svojim spomenikom konačno ujediniti Hrvatsku, i crvene i crne, jer sad svi zajedno mrze tebe.”
Da bira koja bi tri javna spomenika u Hrvatskoj vrijedilo spasiti od nekog tipa katastrofe, kaže, bili bi to Meštrovićev “Grgur Ninski” u Splitu, zagrebački “Vladimir Nazor”, rad Stjepana Gračana, Fernkornov “Sveti Juraj ubija zmaja” i možda, šali se, koji njegov rad. Matijević izrađuje skulpture ogromnih dimenzija koje teško mogu biti dio privatnih zbirki. Rađene su za izložbe i za javni prostor, a živi od profesura i radi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
– Naše sveučilište drugo je najveće u Hrvatskoj, imamo 16.000 studenata što je za grad od 100.000 stanovnika velik broj mladih. Ja konkretno predajem kiparstvo i najvažnije mi je svoje studente naučiti da znaju misliti skulpturu, kontekstualizirati vlastiti rad u prostoru i vremenu, u široj perspektivi teorije i povijesti umjetnosti te im omogućiti potrebne alate i vještine za izvođenje djela – kaže Matijević kojeg uskoro čeka i promocija njegove nove knjige “Na ruskom se umjetnost kaže iskustvo”, zbirke eseja s područja teorije umjetnosti, filozofije i sociologije. Nedavno je objavio i zbirku stripova, a pobijedio je i na natječaju za javnu skulpturu “La mula de Parenzo” na trgu u Poreču, no izvedbu ćemo pričekati jer sve stoji zbog koronakrize.
Inače, Tihomir Matijević rođen je 1975. u Našicama. U svojem likovnom izrazu spaja apsurdne spojeve jednostavnih asocijacija i višeslojnih problematika, ruga se kiču, a upravo taj eklekticizam određuje ga kao “postmodernog umjetnika bez rukopisa”.
