Kada su nakon zagrebačkog potresa na brojnim lokacijama diljem grada osvanuli grafiti “Fali zidara”, na prvi pogled djelovali su kao ironična dosjetka, znak koji upućuje na još uvijek vidljiva oštećenja i ruševine u samom središtu metropole. No ono što ne znaju mnogi, i što pomalo začuđuje građane zemlje koja je gastarbajtere desetljećima izvozila po gradilištima zapadnog svijeta, jest da zidara zaista nedostaje – a mi ih i uvozimo. Ti zidari, odnosno građevinski radnici, mahom iz zemalja jugoistočne Azije, nevidljivi su graditelji Europe i Hrvatske, koje su u fokus svojom novom izložbom stavili Damian Nenadić i Lora Tomaš.
Izložba fotografija s pripadajućim izjavama, prigodno nazvana upravo “Fali zidara”, prema spomenutom grafitu umjetnika Gorana Pavića, otvorena je krajem prošlog tjedna u dvorištu Studentskog centra u Zagrebu. Fotografije će ostati izložene do 12. lipnja, a kako biste ih sve uspjeli pronaći, morat ćete protegnuti noge i u desetak minuta istražiti gdje se, na vanjskim zidovima zgrada u kompleksu SC-a, one skrivaju.
– “Fali zidara” je grafit koji je Zagrepčanima dobro poznat, a mi smo ga preuzeli upravo zato što za našu izložbu ima dvosmisleno značenje. Hrvatskoj zaista nedostaje zidara, oni su deficitaran kadar, a s druge strane zidarima, odnosno ljudima koje smo fotografirali, nedostaje identitet. Mnogo ljudi ni ne zna da ih je toliki broj ovdje, nisu integrirani u društvo, a u Hrvatskoj neki od njih borave i dulje vrijeme – objasnio nam je Damian Nenadić, fotograf i autor izložbe uz Loru Tomaš.
Za ovaj projekt, dodaje Tomaš, inspiriralo ju je iskustvo života u Indiji, gdje je boravila tri godine, a poznavanje jezika i kulture olakšalo joj je i razgovore s migrantskim radnicima u Hrvatskoj. Danas postoje agencije, objašnjava nam, koje naveliko uvoze građevinske radnike, a planiraju ih u Hrvatsku dovesti još i više.
– Kao razloge navode da su radnici iz jugoistočne Azije odgovorni, učinkoviti, da im se može vjerovati, da dobro rade… Koliko smo uspjeli istražiti, tu nije riječ o uvozu jeftine radne snage, plaće su im otprilike u rangu s našima, već je stvar u tome što zaista nedostaje građevinskih radnika. Uglavnom stanuju u unajmljenim kućama, zajedno s drugim radnicima, a rijetko tko od njih želi ovamo dovesti obitelj, preseliti se, više su kao gastarbajteri – govori Tomaš.
Neki su im govorili o svojim obiteljima, hobijima, fakultetima na kojima su studirali. Razgovarali su s njima i o poeziji, Tik-Toku i filmovima, kao sa starim prijateljima. Za očekivati bi bilo da će se među ispovijestima tih ljudi, tisućama kilometara daleko od kuće, naći potresnih, tužnih priča. Naravno da ih ima, kažu nam autori, ali prije svega to su sasvim obični ljudi, čija svakodnevica, osjećaji i razmišljanja nisu toliko različita od naših.
– Ono što nam je bilo posebno zanimljivo jest što se oni, kao građevinski radnici, bave najkonkretnijim mogućim zanimanjem, grade Europu i obnavljaju Hrvatsku. No oni sami obitavaju u nekom prostoru sjene, poput utvara, nisu uklopljeni u naše društvo, a njihova integracija pri tome dosta ovisi o našem društvu i o nama – zaključila je Tomaš.
