Nadežda Čačinovič ugledna je hrvatska intelektualka, prevoditeljica, sveučilina profesorica, autorica brojnih knjiga i potpredsjednica hrvatskog PEN-a. Za Večernji list komentira aktualna zbivanja u Europi, ali i šire.
Kako su hrvatski i međunarodni PEN reagirali na rusku agresiju na Ukrajinu u kojoj ima žrtava i među umjetnicima i novinarima?
Naš predsjednik Tomica Bajsić vrlo je angažiran u stvarima međunarodne solidarnosti a održava i osobne kontakte s Ukrajincima premda se u takvoj širokoj solidarnosti kakva je danas taj angažman primjećuje manje nego inače kada se zauzimamo za neke pojedinačne i manje poznate primjere proganjanja (nažalost, i u tome nas naročito ne prate…). Osim općeg stava, međunarodni PEN radi na konkretnoj pomoći izbjeglim piscima, smještaju, integraciji, objavljivanju… To radi npr. i njemački PEN premda je tamo na početku bilo javnog neslaganja između nekoliko prijašnjih predsjednika i sadašnjega, jer su smatrali da je Deniz Yücel prekršio PEN-ovo pravilo mirotvornosti jer se u jednom času čak zauzimao za stvaranje zone zabranjenog leta, opasne zamisli od koje je odustala i Ukrajina.
Kakav stav imate o kulturi otkazivanja koja se ne odnosi samo na rusku suvremenu umjetnost, nego i na ruske klasike poput Čajkovskog i Dostojevskog?
Tu se doista događaju tužne i ozbiljne stvari. Izbacivanje ruskih umjetnika ili ruske kulture, navodno u potporu Ukrajini, pokazuje svođenje kulture i umjetnosti na zastupanje nacionalnog identiteta. Naravno da je razumljivo biti nesklon ruskim državnim institucijama u kulturi i umjetnicima koji su veličali Putina a i dalje podupiru agresiju. No već je 1931. godine britanski antropolog Gregory Bateson pisao o tzv. shizmogenezi, patologijskoj fiksaciji na traženje i proizvođenje razlika spram neke druge grupe ili zajednice. Kultura nije izraz neke nepromjenjive biti nego stalni proces. Tome pripada i opravdano isticanje nepriznatoga ili potisnutoga (npr. Ukrajinaca koji su u percepciji tek dio ruske kulture ili, što je važnije, zaboravljeni), ali sve su kulture hibridne i povezane na najrazličitije načine. Tamo gdje je moguće i dalje sudjelovati bez kršenja sankcija i principa, to valja raditi, a pogotovo ne može biti opravdano izbacivati klasike.
Nedavno je u Njemačkoj u feminističkom listu objavljen apel u kojem se tridesetak umjetnika protivi naoružavanju Ukrajine njemačkim teškim oružjem. Među potpisnicima su i Alice Schwarzer, Julie Zeh, Martin Walser... Biste li vi potpisali takvu peticiju?
Pratim sve što se događa u Njemačkoj jer je tamo možda najviše očito koliko je ovaj rat promijenio svijet. U međuvremenu se pojavilo i drugo otvoreno pismo kancelaru Scholzu, s oprečnim stavom, a i to su potpisali neki koje inače cijenim (Eva Menasse, Daniel Kehlman, Gerd Koenen, A. Nassehi…). No naravno da bih se morala odlučiti po sadržaju, a ne po tome kako se inače slažem s Juli Zeh, Svenjom Flasspöhler i mnogim drugima. Vrlo mi se uvjerljivim čini tekst Jürgena Habermasa s pohvalom postupnosti i promišljenosti, a protiv huškačke retorike i neoprostive lakoće u traženju tuđe smrti i žrtvovanja nekoga drugoga. Ne znam bih li bila suglasna što se tiče povoda prvoga pisma, odustajanja od slanja teškoga oružja, ali impresionira me kritičnost i tip argumentacije u vezi s izbjegavanjem eskalacije, nezaustavljivog srljanja u veliki sukob. Mislim da se uz bezuvjetnu potporu pravu na obranu i snažnu osudu agresora smije razmišljati i o tome da je moralna obveza također i izbjegavanje žrtava i patnje pa tako i paralelni pokušaji zaustavljanja sukoba, prekida vatre.
I dok Rusija tvrdi da treba denacificirati Ukrajinu, to isto za Rusiju tvrde Ukrajinci. Je li ovaj rusko-ukrajinski rat zapravo nastavak Drugog svjetskog rata?
Te formulacije smislene su samo kao dio propagande i protivljenja tuđoj propagandi. Izvorna denacifikacija kao dosta birokratski pothvat okupacijskih snaga u Njemačkoj 1945. nije bila ni naročito duboka ni principijelna. Kao što znamo, okupacijske vlasti preuzele su i mnoge okaljane nacizmom. Od sredine šezdesetih u Saveznoj Republici Njemačkoj ipak je došlo do duboke promjene političke i svake druge kulture, promišljanja prošlosti, demilitarizacije… Žao mi je što danas neizbježno prilagođavanje novoj situaciji ponegdje dovodi do potpunog odbacivanja mogućnosti mirnog sporazumijevanja i suživota. Ne moramo postati "belicisti" ako nismo više vatreni pacifisti.
Vi ste podržavali platformu Zagreb je naš koja je lani osvojila vlast u Zagrebu. Jeste li zadovoljni njihovom politikom na kulturnom polju?
Bojim se da kulturna politika trenutačno nije prioritet i da moram još malo pričekati s procjenom. U trenutačnoj situaciji je teško očekivati npr. financijske popravke neusklađenosti pa stvar možda ostaje na kadrovskim rješenjima koja mi se čine dobrima (npr. Zdenka Badovinac za MSU).
