Premda je mnogi, pa i Wikipedia, nazivaju mjuziklom, kazališna predstava Jadnici još je 1982. u Zagrebu potpuno ispravno bila najavljena kao pop-opera. Zahvaljujući Gradskom kazalištu Komedija, u Lisinskom smo gledali Jadnike samo dvije godine nakon pariške praizvedbe, a čak tri godine prije Londona.
Sjajni zborovi i masovke
Dakle, kazališni komad koji su na temelju romana Victora Hugoa stvorili skladatelj Claude-Michel Schönberg i autori francuskog libreta Alain Boublil i Jean-Marc Natel je pop-opera u kojoj se, za razliku od mjuzikla, baš sav tekst pjeva.
Zašto je to važno naglasiti u tekstu o filmskoj verziji predstave? Zato što je u filmu sve naprosto spektakularno osim jedne stvari: pjevanja, koje je, nažalost, sasvim očajno.
Britanski redatelj Tom Hooper svojim je prethodnim filmom Kraljev govor osvojio ne samo Oscara nego i srca milijuna gledatelja pa i naša. Stoga nam je njegova težnja za autentičnošću donekle razumljiva, ali ipak nam ostaje neshvatljivom odluka da se potpuno zanemari prvu zakonitost glazbenog žanra. Sve glavne uloge podijeljene su slavnim, poznatim i zaista sjajnim glumcima koji su se odreda pokazali kao očajni pjevači.
Produkcija je doista spektakularna, osobito masovne scene Pariza 19. stoljeća ili, na primjer, otvaranje filma s prvom velikom zborskom točkom zatvorenika koji uz pomoć debelih konopaca po olujnoj kiši golim rukama u brodogradilište uvlače ogroman jedrenjak. Kada usred tog zbora, kojem baš kao i vrhunski produciranoj snimci orkestra nema zamjerke, propjeva Hugh Jackman kao glumački doista sugestivan Jean Valjean, u svakom iole odgojenijem uhu oglasit će se zvono za uzbunu. A kad u istu točku svojim potpuno grubim i neotesanim vokalom upadne Russell Crowe kao zlikovački inspektor Javert, to je već katastrofa nakon koje vas više ne čudi piskutanje koje upropaštava najpotresniju glumačku i pjevačku točku – broj \"I Dreamed a Dream\" u izvedbi Anne Hathaway u ulozi nesretne Fantine.
Ima i pravih pjevača
To shvatite kao upozorenje, a ne kao obeshrabrenje, jer film vrijedi vidjeti, bez obzira i na Schönbergovu partituru koja je prerazvikana i prerazvučena, čak i u verziji skraćenoj za film. Producenti i redatelj očito su namjerno glasove glumaca ostavili takvima kakvi jesu, bez dodatnih lekcija iz pjevanja. Ali, takav naturalistički postupak nikako ne funkcionira u pop-operi. Pogotovu u usporedbi s pravim pjevačima koji su dovedeni s londonske scene mjuzikla, ali, nažalost, samo za sporedne uloge. Među njima treba istaknuti Samanthu Barks kao Eponine te dječaka Daniela Huttlestonea čije mi je tumačenje malog Gavrochea nadoknadilo sve patnje prouzrokovane pjevanjem čitave zvjezdane glumačke postave.
Možeš misliti kako nisu uzimali sate pjevanja i kako to nisu vježbali. Pa nije to srednjoškolska produkcija skeča od 3 minute, pobogu. Očekujem za nekoliko dana to vidjeti, ali već sumnjam u dio o neuvježbanim glasovima glumaca. Možda nisu prekaljeni brodvejskomjuzikalski artisti, ali vjerujem da su glumom i sugestivnošću nadoknadili minus u pjevanju (koji, opet se nadam, nije beskonačno veliki minus).