Upravo završen 11. Zagreb Jazz Festival nakon pet godina stanke, uz nedavno održani Jazz.hr, učinio je ovu jesen gustim izlogom odličnog jazza. Dapače, nastavak je stigao taman nakon važnog nastupa Cross Currents Trija u ZKM-u pa su se ispreplitanje koncepcija i blizak termin održavanja dvaju festivala pokazali dokazom uzrečice da “za sve ima mjesta”, kao i publike, i da nije problem, nego prednost “staviti sve postolare u istu ulicu”. Jer, konkurencija pomaže izvući ono najbolje.
Dakako da ima mjesta, samo nedostaje novca, pa nije uzalud utemeljitelj Zagreb Jazz Festivala Dražen Kokanović sve tri večeri u dvorani Muzičke akademije duhovito s pozornice spominjao čovjeka koji je kao predsjednik uprave velike tvrtke 11 godina presudno pomagao opstanak Zagreb Jazz Festivala i Jazzarelle. “Kad je otišao, otišli smo i mi, ali u Rovinj”, riječi su koje najbolje opisuju kako vizija, želja i privatna inicijativa samo nekolicine ljudi (i tvrtke) može izmijeniti i poboljšati kulturnu scenu nekog grada.
Do neprepoznatljivosti jer, da ne nabrajamo prestižna imena (naj)gornjeg doma svjetske glazbe, to što smo u tih 11 godina vidjeli u Zagrebu nikad se više neće ponoviti. Premda, nikad ne reci nikad, pa smo ove sezone od afropopa malijskog Bassekoua Kouyatea, preko Vijaya Iyera & Wadade Lea Smitha, koji su odsvirali jedan od ponajboljih, vizionarskih koncerta u svjetskim razmjerima, do konvencionalnijeg Aaron Diehl Trija i furiozne završnice sa strastvenom, bendovskom svirkom kvinteta Omer Avital Qantar, čuli ozbiljan program.
Samo se Turistička zajednica Grada Zagreba ove godine uključila u financiranje Zagreb Jazz Festivala. Primjerice, nedavno sam se vratio sa Sajma knjiga u Beogradu, gdje se istovremeno održavao odličan jazz-festival koji dobiva daleko izdašniju financijsku pomoć gradskih i državnih struktura, 300.000 eura, dok ljubljanski jazz-festival grad stimulira s 250.000 eura. Kao i Exit u odnosu na zagrebački INmusic.
Ljubljansko Kino Šiška, dvorana usporediva sa zagrebačkom Tvornicom kulture, kao javna ustanova dobiva od grada Ljubljane milijun i sto tisuća eura godišnje, dok Tvornica dobiva sitniš od šezdesetak tisuća kuna te privatnom inicijativom, sa sponzorima, u tržišnim uvjetima odradi sve te koncerte o kojima čitate.
Bilo bi transparentno kad bi sva kulturna scena grada funkcionirala isključivo u tržišnim uvjetima poslovanja, s prodanim ulaznicama, ali nigdje nije tako. Stoga, znajući kakve sve šuše koriste proračunski novac za upitne programe, potpuno je jasno da je iznos potreban za Zagreb Jazz Festival ili najbolje gradske koncertne prostore i aktualne kulturne programe samo kap u moru novca koji se svakodnevno odlijeva iz proračuna na kvalitetom sumnjive projekte ili pak kućice za “sajmove i podnajmove” na glavnom zagrebačkom trgu.•
