Ekskluzivno donosimo ulomak iz poglavlja Vidimo se u St. Louisu iz Franzenove knjige \"Kako biti sam\" u kojoj on govori o sukobu s Oprah Winfrey. Knjigu je kod nas objavio VBZ, a preveo Luka Bekavac.
... Radi se o tome da su Pete i njegova djevojka upravo došli iz New Yorka, a New York je, od svih gradova na planetu, grad u kojem se ponajviše osjećam kao u domu u kojem sam odrastao. Moji su me roditelji dobili kasno, a moje najtipičnije iskustvo iz djetinjstva bilo je to da me se prepusti samome sebi dok odrasli rade ili odlaze na tulume. Takav je i moj New York.
Nostalgičan i željan doma, gotovo zagrlim Petea. Tek nakon što sam pročitao neke odlomke romana, postaju mi potpuno jasni razmjeri u kojima sam povezan i uz ovaj drugi dom, St. Louis. U redu za potpise stoje hrpe poznanika – bivši kolege iz razreda, roditelji mojih prijatelja, prijatelji mojih roditelja, učitelji vjeronauka, glumci s kojima sam nastupao u školskim igrokazima, učitelj iz moje srednje škole, kolege s posla mojeg oca, partnerice za bridž moje majke, ljudi iz crkve, bliski i daleki stari susjedi iz Webster Woodsa. Novi vlasnik moje stare kuće, čovjek kojega sam mrzio cijeli dan, došao je da me pozdravi i uruči mi jednu uspomenu iz kuće: mjedeni zvekir koji na sebi ima ime moje obitelji. Uzimam zvekir i rukujem se s njim. Rukujem se sa svima i pijem viski koji mi toči Pete. Upijam dobru volju ljudi koji od mene ne zahtijevaju ništa, koji su jednostavno svratili da bi me pozdravili, možda da bi dali potpisati knjigu, za stara dobra vremena.
Iz knjižare jurim ravno na aerodrom. Trebao bih večernjim letom otputovati u Chicago, gdje Alice i ja ujutro trebamo snimiti devedeset minuta razgovora za emisiju Oprah. Ranije tijekom dana, dok sam se trudio, koliko sam mogao, izgledati zamišljeno pred kamerama, Winfrey je javno obznanila da je odabrala Korekcije za svoj Klub knjige, te ih pohvalila izrazima zbog kojih bih pocrvenio da sam bio toliko sretan da ih čujem.
Opoziv od Oprah
Jedan od mojih prijatelja će me izvijestiti da je Winfrey rekla da je pisac unio toliko toga u ovu knjigu da mu »vjerojatno niti jedna misao nije os-tala u glavi«. Pokazat će se da je to neobično adekvatan opis. Počevši od sljedeće večeri, u Chicagu, susretat ću se s dvije vrste čitatelja u redovima za potpisivanje i na intervjuima. Jedna će mi vrsta govoriti: »Sviđa mi se vaša knjiga i mislim da je divno što ju je Oprah odabrala«; druga će vrsta reći: »Sviđa mi se vaša knjiga; tako mi je žao što ju je Oprah odabrala.« A zbog toga što sam osoba koja istoga trena poprimi teksašanski naglasak kad se nađe u Texasu, odgovorit ću drugačije svakoj vrsti čitatelja. Kada budem razgovarao s obožavateljima Oprah Winfrey, iskusit ću toplinu zahvalnosti i dobre volje, te se složiti da je prekrasno vidjeti da televizija može proširiti potencijalnu publiku neke knjige. Kada budem razgovarao s ljudima koji omalovažavaju Oprah Winfrey, iskusit ću tjelesnu nelagodu kakvu sam osjetio i kad smo pretvarali hrast mojega oca u srcedrapateljno smeće, i žalit ću se na logotip Kluba knjige. Zbog toga ću upasti u nevolje. Odjednom ću osjetiti neočekivanu sućut za Dana Quaylea kada, u jednom trenutku iscrpljenosti u Oregonu, pobrkam »visoki modernizam« i »umjetničku prozu« i upotijebim pojam »visoka umjetnost« da bih opisao važnost Prousta, Kafke i Faulknera za moje pisanje. Zbog toga ću također upasti u nevolje. Winfrey će me opozvati iz svoje emisije jer ću joj se učiniti »rastrzanim«. Gnjevni populisti će me psovati od Istočne do Zapadne obale. Anonimni izvor nazvat će me »pizdunom« u New York Magazineu, »pompoznom guzicom« u Newsweeku, »snobom kojega je zaslijepio njegov ego« u Boston Globeu, a »razmaženim, cendravim bijelim derištem« u Chicago Tribuneu. Razmotrit ću mogućnost, i do neke mjere povjerovati, da stvarno sve to jesam. Pokajat ću se i objašnjavati i ublažavati, bez velike koristi. Moj će osip nestati tajanstveno kao što se i pojavio; moj osjećaj rastrzanosti će se samo produbiti.
Međutim, sve je to još uvijek u budućnosti dok jurim prema sjeveru po autoputu I-170, skrećem u slabo osvijetljene ulice, praznoga trbuha i glave pomalo lelujave od viskija. Uzrujao me onaj mjedeni zvekir. Ostavio sam ga na čuvanju kod Petea Millera, jer ga ne želim imati. (Mjesecima kasnije, odjednom će isplutati na stolu mojeg urednika.) Ne želim držati taj zvekir, ne želim ga čak niti gledati, iz istoga razloga iz kojeg sam odvraćao pogled od svoje stare kuće.
Grašak iz konzerve
Ne zato što me to podsjeća na činjenicu koliko je moja kuća danas lišena značenja, nego zbog toga što kuća naposljetku možda i nije toliko prazna. Daleka prošlost možda živi samo u mojoj glavi, a sterilna se sadašnjost možda samo izruguje mojim uspomenama na nju, ali postoje i puno nedavnija i puno bolnija sjećanja koja još uopće nisam dodirnuo: sjećanja koja sam u toj kući pokušao ostaviti za sobom.
Primjerice, postoji ona mala zdjelica od vatrostalnog stakla, puna graška iz konzerve, koju sam pronašao u hladnjaku posljednji put kad je moja majka bila u bolnici. Moja se majka odavno pomirila s tim da će ostati u kući nakon što su joj se djeca razbježala na dvije suprotne obale SAD- a. Pozvali smo je da i ona preseli na jednu od obala, ali ta je kuća bila njezin život: ta je kuća bila ono što je još uvijek imala, i nije se toliko radilo o materijalnom središtu njezine usamljenosti, koliko o protuotrovu za njezinu usamljenost. Međutim, tamo je vrlo često bila sama, a ja sam se uvijek, u New Yorku, iz petnih žila trudio da se ne prisjetim te samoće. Načelno sam je uspio prilično dobro zaboraviti, ali kad sam doputovao u grad avionom na dan njezine posljednje operacije, u kući sam pronašao neizbježne podsjetnike: prljav ručnik kako se natapa u kanti u podrumu, napola do-vršenu križaljku pored njezinog kreveta. Tijekom proteklih tjedan dana, prije nego što je bila hospitalizirana, moja majka nije mogla probaviti nikakvu hranu, a do trenutka kada sam došao, njezin je hladnjak bio prazan – više nije bilo ničega osim prastarih začina i delikatesa. Na vrhu police stajala je samo litra obranog mlijeka, sićušna limenka graška s pravokutnikom folije na vrhu i pored te konzerve, tanjur na kojem se nalazio jedan zalogaj graška. Taj me tanjur s graškom dočekao u zasjedi i gotovo uništio.
Bio sam prisiljen zamisliti svoju majku samu u kući, kako sama sebe pokušava prisiliti da pojede bar zalogaj nečega, bilo čega, zalogaj graška, te kako shvaća da neće uspjeti. Sa svojom uobičajenom umjerenošću i optimizmom, stavila je i konzervu i tanjur u hladnjak, za slučaj da joj se apetit kasnije vrati.
Posljednji dan kad sam bio u toj kući, tri mjeseca kasnije, radio sam s bratom da bih obavio nekoliko popravaka u posljednji tren, te da bih spremio u kutije svoje stare stvari.
Prekršeno obećanje
Toga smo tjedna na tome radili dvanaest ili četrnaest sati dnevno, a ja sam se bjesomučno pakirao sve do trenutka kad sam otišao po iznajmljeni kamion. Nisam imao vremena osjetiti bogzna što, osim zadovoljstva označavanja kutija naljepnicama, te punjenja kamiona; a zatim je iznenada stigao trenutak kad sam trebao otići. Otišao sam potražiti brata da bih se oprostio s njim. Igrom slučaja sam prošao pored svoje stare spavaće sobe, zatekao sam se kako zastajem u hodniku da bih pogledao unutra, i palo mi je na pamet da više nikada neću vidjeti tu sobu; u meni se uzdigao val boli. Potrčao sam niz stepenice, snažno dišući kroz usta; nisam vidio ništa pred sobom. Pljesnuo sam ruke oko svojega brata i otrčao – jednostavno otrčao od kuće, uskočio u kamion i prebrzo odvezao niz kolni prilaz, otkidajući jednu granu s drveta u svojoj žurbi da se što prije domognem ceste. Mislim da sam se u tom trenutku prisilio na to. Mislim da je implicitno obećanje koje sam dao sebi tog poslijepodneva, obećanje koje bih prekršio da sam danas otišao u kuću, glasilo da sam napustio tu kuću po posljednji put, te da je više nikada neću morati napustiti.
Obećanja, obećanja. Jurim na aerodrom.
