Nije prvi put, ali je više nego vrijedno upozorenje učenika Ivana
Marlovića i Zvonimira Kračuna iz velikogoričke OŠ Nikole Hribara
gradskim vijećnicima da isprave pogrešne natpise. I prošle godine, u
natječaju "Volim hrvatski", što su ga organizirali HTV, emisija Navrh
jezika, Modra lasta, Zavod za školstvo i Večernji list, učenici
osnovnih i srednjih škola popisivali su netočne natpise u svojim
mjestima i predlagali pravilna rješenja. Bilježili su i primjere
zavičajnoga govora i nepotrebne anglizme, a neki su, kao npr. učenici
iz Dubrovnika, išli i do gradonačelnice ne bi li pridonijeli pravilnu
pisanju ulica, trgova i ustanova.
Najčešće se, prema radovima učenika iz 72 škole, griješilo u pravopisu:
veliko i malo početno slovo, č i ć, ije, je. Velik napor, ljubav, želja
da mladi nešto promijene ostali su samo na nagradnom izletu, ponekoj
zasluženoj knjizi. Volim hrvatski ni približno u medijima nije dobio
mjesto kao što ga danomice dobiva volim engleski.
O tome svjedoči i promidžba dobrovoljnog rada s pozivom da budemo
goodman. Zar ćemo manje učiniti za druge budemo li dobri ljudi, zar se
uvijek moramo zastidjeti svoga jezika, prije svih mi odrasli, dok nam
djeca, poput vrijednih Velikogoričana, nalaze početničke greške,
upozoravaju gradsku vlast da ispravi osnovnoškolsko gradivo.
Kad pak na vrednovanjima znanja mladi općenito pokažu da bolje znaju
engleski nego hrvatski ili kad se smanji broj sati hrvatskoga u nižim
razredima osnovne škole, prigodno zakokodaču i pozvani i nepozvani.
Nije naime problem koliko ćemo sati imati materinskoga jezika ako ništa
ne naučimo, pokažemo li i u Zagrebu, i u Osijeku, i u Splitu, da i s
većim brojem sati hrvatskoga jezika nismo svladali osnovno.
Neće nas spasiti ni uvođenje hrvatskoga na sve fakultete ne budemo li
se sustavno počeli brinuti o njemu. Kada djeca iz osnovne škole iziđu
sigurna kad se piše veliko, a kada malo slovo, neće im trebati
političari da promijene natpise na pločama. Jer, pogrešaka jednostavno
ne bi smjelo biti. A ima ih toliko, za što su zaslužni ponajviše
odrasli, da je pohvalno što ih djeca uopće uočavaju.
Za razliku od drugih zemalja, npr. od Poljske u kojoj se novčano
kažnjava jezični nemar, mi se na svakome koraku razmećemo neznanjem.
Prezirom prema pravilima jezika koji je naša prepoznajnica, putovnica u
Europu. Vapaj za ispravljanjem pogrešno napisanih naziva ulica u V.
Gorici trebao bi prerasti u vapaj svih gradova. Jer kakvi su to
zaslužnici po kojima nazivamo ulice kad ih, poput Ante Starčevića, u
razmaku od sto metara dvaput napišemo krivo. Zar ih svojom nebrigom
nismo unizili, umjesto da ih poštujemo i tako što ćemo im ime pisati
pravilno?!
U POVODU
Kad djeca moraju podučavati odrasle
