Za vrijeme trajanja jednog filma, dobit ćete čak tri. I to kakva tri filma! Japanska poslastica “Kolo sreće i fantazije”, nagrađena Srebrnim medvjedom Velikog žirija na ovogodišnjem Berlinaleu, donosi kratke uratke koje međusobno ne povezuju ni likovi ni radnja. Umjesto tih naizgled jakih spona crvena nit koja se tipično japanski – decentno, suptilno i minimalistički – proteže u tri priče je motiv slučajnosti i upletenosti sudbine u ljudske živote. Svim pričama – “Magija (ili nešto manje uvjerljivo)”, “Vrata širom otvorena” i “Još jednom” – zajednička je i ženska prizma kroz koju se pripovijeda, ali i nježna, melankolična klavirska pratnja koja se poput dobroćudnog, sveprisutnog i sveprožimajućeg kamija nadvija nad priče kojima je glavni forte nedvojbeno dijalog.
U prvoj priči pratimo Meiko koja u razgovoru s kolegicom zaključi da se ona viđa s njezinim bivšim dečkom (kolegica nije znala da joj je to bivši dečko) zbog čega se brzo stvara ljubavni trokut u kojem se ne zna koji je vrh oštriji. U centru druge priče je udana žena koja, kako bi zadovoljila mlađahnog ljubavnika, pokušava uništiti karijeru svome bivšem profesoru, i to tako što ga nastoji zavesti.
Ovdje se i više nego uspješno koketira s erotikom (i to bez i jedne eksplicitne scene) i s katarzičnim razgovorima koji svaku ženu zovu na samovoljenje i svijest o vlastitoj vrijednosti. Posljednja priča rezervirana je za dvije žene koje se susreću na eskalatoru. Obje su oduševljeno reagirale kada su se vidjele, ali su kasnije saznale da su jedna drugu zamijenile za osobe iz prošlosti s kojima nisu riješile odnose. Bez obzira na to što su obje vidjele pogrešnu osobu u ovoj drugoj, odlučile su probuditi duhove prošlosti i “pogrešnu” osobu učiniti “svojom” osobom.
Kreirajući ovo, bez straha da ga je prerano tako nazvati, remek-djelo, redatelj Ryūsuke Hamaguchi nije puno pažnje posvećivao scenografiji. U sva tri stavka ove filmske sonate uvijek su u pitanju prostori bez puno detalja; sve kako se apsolutno ničim pažnja ne bi preusmjerila na nešto što nije scenarij.
Kada je riječ o scenariju, on donekle podsjeća na atmosferu koju nam je dao Richard Linklater u svoja tri poznata antologijska stavka – “Prije svitanja”, “Prije sumraka” te “Prije ponoći”. I to ne zbog romantičnosti ili uzajamne privlačnosti među likovima (jer to ovdje, čak i na mjestima na kojima se čini da jest, nije glavni motiv), nego zbog nečeg što je superordinirano tim “prizemnim” stvarima. Riječ je o onom trenutku u kojem se “uhvati Kairos za čuperak” zbog kojeg se uspije shvatiti značenje međuljudske povezanosti.
“Kolo sreće i fantazije” ulovilo je taj osjećaj i pokazalo ne samo koliko on vrijedi u životu koji se katkad doima kao fantastična deluzija, nego i koliko je film kao medij vrijedno vrelo pronalazaka takvih odgovora.
2. Djeca sunca
Ali (12) preživljava tako što se bavi sitnim poslovima i krađama. Uskoro se upisuje u Školu sunca, ustanovu koja djeci s ulice pruža obrazovanje. No, to čini samo kako bi s njezina posjeda mogao kopati ispod zemlje u nadi da će pronaći blago. Još jedan Majidijev film koji se bavi djecom, a koji, premda daleko od veličine koju nose “Djeca neba” i “Boja raja”, donosi jednostavnost i dobru priču.
Drama, Iran, 99 min.
Režija: Majid Majidi
Glumci: Ali Nassirian, Javad Ezati
3. Rijetke zvjerke
Mandy je samohrana majka i ateistica, a Pete je katolik i tradicionalist. Povezuje ih ne samo međusobna privlačnost, nego i duboka povrijeđenost i ogorčenost. Ova antiromantična priča odiše blago pomaknutom, ciničnom, na trenutke i mračnom atmosferom. Međutim, najbolje od filma je stalo u trailer, a ono što ga “drži na životu” je isključivo britki britanski humor.
Humorna drama, Velika Britanija, 87 min.
Režija: Billie Piper
Glumci: Billie Piper, Leo Bill
4. Evo nas
“Evo nas” prati Aarona i njegova sina Urija, mentalno zaostalog mladića kojeg njegova majka i stručne službe žele smjestiti u prilagođenu mu ustanovu. No, Aaron to ne prihvaća vjerujući da Uri nije spreman za odlazak pa, bježeći od stručnih službi i sudskih naloga, sa sinom počne putovati Izraelom. Emotivan i topao film koji uz puno pametnog humora na prekrasan način prikazuje posvećnost oca djetetu.
Drama, Izrael, Italija, 94 min.
Režija: Nir Bergman
Glumci: Shai Avivi, Noam Imber
