Moja gospođa ima izvrstan naziv za tzv. akcijske filmove: Udri ga, ubi
ga! I bježi od njih kao divlje pače od ljudi. Ja ih volim, premda me
sve češće ubijaju u pojam. Ali tako nije bilo u subotu
navečer kad me dobro zabavio drugi dio “jednog od
najuzbudljivijih akcijskih serijala novog tisućljeća”, kako
je film “Snajperist 2” u svojoj najavi opisala
tv-kuća koja ga je emitirala, RTL-televizija.
Film je u svakom pogledu čista katastrofa, počevši od
“velikog akcijskog junaka Toma Berengera”, koji u
ulozi vrhunskog snajperista izgleda kao da je, idući umoran s posla u
školskom restoranu, zalutao na mjesto gdje se
nešto snima i ostao, preko arhiblesavog scenarija do
nevjerojatno površne režije nekog Craiga R. Baxleya. No, da
me film zabavi, zaslužna je jedna njegova dodatna dimenzija, a to je
ipak neočekivana neobaviještenost njegovih autora o
činjenicama na kojima grade svoju filmsku priču.
Radnja filma zbiva se u naše vrijeme, u Bosni i Hercegovini,
negdje na granici sa Srbijom, najvjerojatnije u Republici Srpskoj. Dva
američka komandosa dobivaju zadatak da likvidiraju “srpskog
generala koji stoji iza nezamislivih zločina nad Muslimanima”
i da oslobode važnog čovjeka, intelektualca, pisca, iz
“muslimanskog pokreta otpora”. Njih se dvojica,
onaj zalutali snajperist i na smrt osuđeni zatvorenik, probiju u centar
grada (da bi u bosanskoj provinciji bili što neuočljiviji, u
ulozi onog drugog pojavljuje se crnac!), obave posao i onda se, uz
pomoć pripadnika “pokreta otpora”, vrate do mjesta
na granici na kojem ih čeka američki vojni helikopter. Kasaba u koju
dolaze na filmu je prikazana kao velegrad s palačama, bazilikama i
tramvajem. I s imenom koje je toliko nestvarno da ga nisam zapamtio! A
što je najsmješnije, beha-domorodci s kojima
Amerikanci imaju posla, i Srbi i Muslimani, govore mađarski! I prema
granici se s našim Amerikancima voze autobusom na kojem je
kao njegovo odredište krupnim slovima ispisana riječ
KRIŽEVCI!
U tom filmskom ričetu nema, dakako, nekakvih skrivenih namjera. Jedino
čega tu ima u izobilju, i što je, eto, ispalo najzabavnije,
jest ničim obuzdano neznanje. Koliko ono smeta prosječno neupućenom
američkom gledatelju, to nas nije briga. Što se nas tiče,
nama ne smeta, ali to ne znači da se odričemo pitanja kako se ovdje, u
susjedstvu BiH (a bogme i Mađarske), kako se naglašava u
najavi “Snajperista 2”, može naći netko dovoljno
ograničen da kupi i emitra takav idiotski film. O politički
problematičnim filmovima u nas se organiziraju rasprave u tv-studiju, a
ovakve nepolitičke stupidarije prolaze kao nešto normalno.
Glupost se ovdje, očito, ne smatra ničim opasnim. Nije li to opasno?
Gost suradnik