Stereotipnu svakidašnju jadikovku o tome kako “danas poeziju nitko ne čita”, praksa zapravo u pravilu potvrđuje. No, kao i svako pravilo, i ovo ima iznimke koje ga, dakako, potvrđuju. Pojavi se kadšto pjesnička zbirka koja svoju početnu (skromnu, naravno!) nakladu ubrzo rasproda, pa čak i udvostruči, utrostruči... Jer, ipak i “danas poeziju netko čita”!
Događa se to onoj poeziji koja se kao važnom vrlinom odlikuje komunikativnošću, (prividnom) jednostavnošću izraza što lako dopire do mnogih. Takvima pripada pjesništvo Mara Pitarevića (1972.), autora koji je još 1996. knjigom “Harlekin” osvojio i čitateljstvo i strog ocjenjivački sud Društva hrvatskih književnika koji je zbirci dodijelio nagradu “Slavić” kao najboljem prvijencu.
Očito i sam prema sebi strog, Pitarević uspjeh prve zbirke ne koristi da bi postao stroj za hiperprodukciju stihova. Tek sad, 14 godina nakon “Harlekina”, pjesnik je izbrusio drugu knjigu “Kako se kuha govedina” (izd. Hot dog). I opet – pun pogodak. Kritika ga gotovo bezrezervno hvali, a čitatelji gutaju tu prisnu, svakom blisku (uglavnom) ljubavnu priču u pjesmama, izvrsno i grafički oblikovanu.
Što su Pitarevićevi autorski aduti? Najpreciznije bi ih bilo okarakterizirati posudbom sintagme koju je kritičar Vlatko Pavletić stavio u naslov svoje knjige posvećene opusu Dragutina Tadijanovića – poetizacija životnih običnosti! Bez nakane da se “svetogrdno” uspoređuju mladi Pitarević i pjesnički bard Tadijanović, činjenica je da su im, premda s različitim ishodima, efektima, tematskim i osjećajnim komponentama, poetički postupci – isti. Pitarević, polazeći od tzv. banalne svakidašnjice, ali vješto očuđujući ono naizgled svima obično i “nepjesničko”, ispisuje intimnu pripovijest o ljubavi u stihovima koji miješajući “visoko” s “niskim”, efektno poentiraju i sitnim, najčešće duhovitim jezičnim iskorakom bude emociju, potiču misao. Prijemčiv, privlačan pjesnički stil bez suvišnih “ukrasa” gradi pamtljive kombinacije riječi koje brzo ulaze u uho a da pritom ne padaju na klišejiziranu šlagersku razinu.
Ne treba smetnuti s uma i biografski podatak da je autor marketinški stručnjak iza kojega je mnoštvo uspješnih slogana. Mnogi njegovi stihovi imaju učinak – dobre reklamne poruke! A nisu li baš reklame najraširenija, najpamtljivija suvremena “poezija”?! Pjesnik će tako svojoj dragoj poručiti “kao pljusak/ pljusnut ću svoju ljubav pred tebe/ svoju ljubav od 200 kila žive vage/ pa ti vidi što ćeš s njom”, kadšto će posegnuti i za žargonskim vulgarizmom pa će napisati pjesmu “Dobrovoljna pičkica” što počinje stihovima “Zbog tebe sam k’o pičkica/ pomazim svakog psa/ listam Cosmo kod frizera/ posuđujem ljubiće u videoteci”, elegičnu će atmosferu postići u stihovima “Neobično tužna jesen/ vreba iz najmanjeg džepa mog odijela/ i kada te ne bi bilo/ gadno bih se preplašio”...
Čitak a bez trivijalnosti, Pitarević je svjež glas hrvatske poezije.
