Kada netko kaže "klaun", zasigurno prvo zamislite lik s crvenim nosom, prevelikim cipelama i ogromnom odjećom, no to nije klaun o kojemu ovdje govorimo. Kazališni je klaun nešto potpuno drukčije, on ljudsku bol pretvara u sreću, a smiješan je samom svojom pojavom jer je jednostavno – budala.
Jedan od najupečatljivijih ljudi klaunskog svijeta zasigurno je Amerikanac David Shiner – kazališni klaun, zvijezda Cirque du Soleila, glumac, dramaturg, redatelj i dobitnik nagrade Tony, a sa svojih 70 godina nikako ne misli odustati od scene što je, uz klaunesu Ivu Peter Dragan te petero hrvatskih glumaca (Ivan Đuričić, Iskra Jirsak, Domagoj Ivanković, Irena Tereza Prpić, Bojan Ban), i pokazao na terasi Centra mladih na Ribnjaku (na ljetnoj pozornici Teatra Exit) gdje su odigrali predstavu "Komik Motion".
– Morao sam ih naučiti fizičku komediju bez riječi, uključujući osnove pričanja priče samo kroz pokret, jer su svi oni zapravo profesionalni glumci. Moja je uloga u ovoj predstavi mala te se pojavljujem samo nekoliko puta jer želim da to naposljetku bude njihova predstava. "Komik Motion" još uvijek je u procesu razvijanja, ali napravili smo pomak izvedbama u Ludoj kući koje mi nisu pretjerano drage zbog prostora koji nije kazališni, već više daje dojam kabareta – rekao je Shiner koji svojim pokretima na pozornici ni najmanje ne odaje svoje godine.
Sam sebe opisuje kao "zločestog i pomalo vražjeg klauna", a njegov najveći uspjeh po pitanju predstava je "Fools Moon" u kojoj je surađivao s Billom Irwinom – čovjekom kome se divio dok je radio na ulici, a koja je postala broadwayski hit i 1999. za nju su dobili nagradu Tony.
– Ako je postojao jedan san dok sam radio na ulici, bilo je to igrati s Billom Irwinom u New Yorku. Sjećam se, 1991. na ulicama Pariza jedna je novinarka radila intervjue s uličnim umjetnicima i pokazala mi Irwina, a ja san pomislio "Ovo je najbolji klaun na svijetu i želim raditi s njim". Dvije godine poslije obojica smo bila angažirana u filmu "Nijemi jezik" ("Silent Tongue") gdje je cijeli filmski set gledao naše uvježbavanje i improvizacije, a 1993. imali smo vlastiti show na Broadwayu. Nagrada Tony bila je neočekivana, a osjećaj je bio nevjerojatan jer Tony je kao kazališni Oscar. Zapravo i kad sam dobio nagradu i dalje nisam mogao vjerovati da sam na Broadwayu s Billom Irwinom. Uglavnom, kada mi nešto padne na pamet, slijedim to i jako se trudim da se to ostvari, a posebno kada me netko inspirira, tada težim tome da upoznam te ljude i da radim s njima – rekao je Shiner.
Kaže kako mu je trenutačno glavni fokus na filmu za koji je napisao scenarij, no financijskih sredstava uvijek manjka. Bez sumnje u svoje sposobnosti da nabavi novac, Shiner će u listopadu put Los Angelesa gdje će producentima predstaviti svoj projekt, a nama je otkrio radnju filma.
– Priča se vrti oko škole za klaunove koju Bill Irwin i ja vodimo u New Yorku, a jednoga dana dobijemo pismo u kojemu banka od nas traži veliku svotu novca, odnosno zajam, koji znaju da ne možemo platiti, a njihov je cilj izgraditi ogroman stambeni kompleks. S obzirom na to da nemamo novca koji oni žele, što znači da će nas izbaciti iz zgrade, odlučujemo opljačkati banku zajedno s petero klaunova koji žive u školi, a svi su psihotični. Ustvari je to klasičan film o pljački, ali s klaunovima, točnije budalama – entuzijastično je objasnio Shiner.
Shiner šest tjedana godišnje provodi i u Münchenu gdje podučava mlade umjetnike psihologiji klauna jer prije same tehnike s njima radi na suočavanju sa samim sobom i na pronalasku vlastite ranjivosti.
– Mjesto najvećeg straha, najveće slabosti, sumnje u sebe i usamljenosti ono je s čime počinjem kad poučavam. Ustvari, pokušavam studentima biti jako dobar otac, slušam ih, podupirem, a ako se trebaju ljutiti na mene, dopustim im to kako bih stvorio siguran prostor za njihov rast. Sve dalje od toga je na tehnici i pokretima, ali to se ne može razviti ako nema ovog emocionalnog dijela jer, u tom slučaju, samo glumimo. Učim ih ranjivosti jer je klaun jedini lik koji istovremeno živi u dva svijeta – u svijetu najveće sreće i u svijetu najgore agonije. Samo ako smo svjesni oba ta svijeta i ako ih spojimo, možemo biti snažni na sceni gdje više nema glasa, već ostaju samo otvorenost i ranjivost – objašnjava pa dodaje:
– Za sjajnu izvedbu treba imati veliku strast i umjetnik treba biti duboko svjestan sebe, svog djetinjstva, načina na koji je odrastao i zapravo cjelokupnog života. Tada može letjeti.
Na posljednje pitanje: "Mislite li se ikada umiroviti?" odgovorio je i prije nego li sam ga uspjela izgovoriti. "Nikad!", rekao je, "Previše je zabavno, a i dalje želim inspirirati mlade umjetnike."
Ovaj nepokolebljiv čovjek velikih snova, kao što smo rekli, započeo je na ulici trpeći komentare "ovo je najgori klaun kojega sam ikada vidio", a upravo klaunska umjetnost ga je na kraju odvela do Švicarske, Njemačke, Kanade, Broadwaya, a sada i do Ribnjaka gdje se vidi ne samo njegova poletnost već i želja da uloži svoje znanje u razvoj hrvatske klaunske umjetnosti.
