Nije uopće bilo za očekivati da će film s potpisom Yorgosa Lanthimosa biti konvencionalan, uobičajen, namijenjen za širu publiku. A opet, s druge strane, upravo fama koja se stvorila oko njegovih uradaka, kao i činjenica da njegove filmove uglavnom prati reputacija onih koje ne može svatko razumjeti, mami gledatelje. Jer, svi žele biti dio ekskluzivnog dijela publike koja razumije Lanthimosa. I sa svakim novim filmom, uvijek se svi iznova iščuđavaju koliko je redatelj uvrnut, groteskan, konceptualan, a na kraju, koliko je i – prepretenciozan. I donekle je u redu biti pretenciozan ako ta stvaralačka estetika donosi neki smisao. Ljepotu. Vrijednost. "Jastog" iz 2015. je donio kritiku upakiranu u satiru i sjajan crni humor; "Ubojstvo svetog jelena" dvije godine nakon svojevrstan je hibrid Kubrickove i Hanekeove estetike; "Miljenica" (2019.) s Emmom Stone pokazala se kao istovremeno i raskošna i bizarna povijesna drama; "Uboga stvorenja" pak jedan su od najboljih filmova prošle godine. Film je to koji je u cijelom svijetu lanthimosovske uvrnutosti uspio donijeti pogled na svijet kroz djetinje nevine i naivne oči, a uz to još cijelu priču o "ubogoj" Belli Bexter učiniti i toliko duhovitom.
No, što je s "Kinds of Kindness"? Triptih je to međusobno nepovezanih priča u kojima svoje uloge pronalaze Lanthimosovi miljenici: Emma Stone, Willem Dafoe i Jesse Plemons. U prvoj priči Dafoe i Plemons su u odnosu šefa i zaposlenika, ali više od toga, u nekom izopačenom odnosu dominantnog i submisivnog. Šef Raymond (Dafoe) kontrolira doslovno svaki aspekt Robertova (Plemons) života: od toga kad će se probuditi, kad će voditi ljubav sa ženom, u koliko će sati popiti viski… Sve se mijenja kada Robert odbija poslušnost na krajnje nemoralno "moranje".
Druga je priča o policajcu Danielu (Plemons) čija je supruga Liz (Stone), koja se bavi istraživanjem mora, zaglavila na otoku usred oceana. Kada se ipak vrati doma živa i zdrava, Daniel je paranoično uvjeren da to ipak nije ona. Treća priča je o sektašima koji su u potrazi za proročanskom ženom koja oživljava mrtve. Traže je upravo Emily (Stone) i Andrew (Plemons). Sve tri priče se, naravno, zakompliciraju. No, kada se kod Lanthimosa priča zakomplicira, to sklizne u potpuno bizarne svjetove. Iako se može staviti znak jednakosti uz "Kinds of Kindness" s jedne strane i neosporivo lijepe kadrove, nepogrešivu režiju i vrhunske glumačke izvedbe s druge, ono što nedostaje jest upravo – smisao. "Kinds of Kindness" je potpuno besmislen film. Izgleda kao da je stvoren samo zato što mu se (Lanthimosu) može. I to je legitimno. Zaradio si je takvu reputaciju zbog čega čak i ova surealna količina mračnjaštva i sociopatsko-psihopatskih scena prolazi kao nešto što je i više nego zanimljivo pogledati. U svakom slučaju, daleko od Lanthimosova najboljeg filma.
Samo nas dvoje (Kino mreža)
Blanche i Gregoire upoznaju se na kućnoj zabavi nakon čega se među njima rodi ljubav. I to prava filmska ljubav – istovremeno nježna i strastvena, ona koja daje osjećaj avanture i toplog doma. Voljeli su se "baš francuski". Jasno, Blanche bi bila luda da se nije udala za Gregoirea. Pa pristaje. Ostaje trudna. Sele se na drugi kraj zemlje jer on dobiva premještaj na poslu. Sve je sjajno dokle god su zajedno. Dobivaju i drugo dijete. Sve je idilično. Međutim, bajka se pretvara u noćnu moru. I to ne preko noći. Izjeda iznutra polako, bez jasnih znakova nasilja. Gregoire je predan otac, brižan suprug koji samo želi znati gdje mu je i kako mu je žena. Kolegice na poslu čak i zavide Blanche. No, Gregoire je narcisoidni manipulator i njegova bolest eskalira sa svakom minutom filma. "Samo nas dvoje" napet je triler o psihičkom obiteljskom zlostavljanju koji je najstrašniji upravo zbog toga što je tako realno uspio prikazati kako je malicioznost katkad teško prepoznati, posebice kad je upakirana u naizgled nježnost i slatkorječivost. I više nego solidnom razvoju radnje pridonijeli su i sjajni Virginie Efira i Melvil Poupaud među kojima je kemija prisutna od prvog kadra. Zaista užitak za gledanje, čak i u najmučnijim scenama.
Drama, Francuska, 115 min.
Režija: Valérie Donzelli
Glumci: Virginie Efira, Melvil Poupaud
