Junakinja priče smještene u zdanja na osami i oko njih, negdje na
obali, sredovječna je majka čiji posvojeni sinčić razgovara s
izmišljenim prijateljima. Ili su to duhovi?
Treba li vidjeti da bi se vjerovalo ili vjerovati da bi se vidjelo?
Jedna je to od niti razmišljanja na kojima je izgrađeno hvaljeno i
nagrađivano “Sirotište”, pripadnik one plemenitije vrste filma strave u
kojoj osnovna sredstva prestravljivanja nisu prikazivanje nasilja ni
izazivanje šokova nego pomno stvaranje ugođaja jeze, slutnje, napetosti
i iščekivanja.
Debitant Bayone trnce neugode izaziva iznimnom vještinom kombiniranja
uskrate vizualnih informacija koje bismo htjeli saznati i pokazivanja
“nevažnoga” koje zbog toga postaje intrigantno. Dodatni izazov
ostvaruje i otvorenošću raznim tumačenjima.
Kako je granica između realnoga i zamišljajnoga prilično neodrediva,
cjelina se može shvatiti i kao prilično slobodna nadrealistička igra, i
kao (post)modernistička analiza tamnijih strana roditeljske patologije
ili, pak, kao svojevrsna studija odlaska jedne žene u područje s onu
stranu razuma.
No, tu leži i ključna mana – “neodredivost“ se može doživjeti i kao
“nejasnost”. Odnosno, s obzirom na to da se u takvom filmu može
dogoditi “bilo što”, možemo pomisliti kako stvaratelji ni sami nisu
bili sigurni o čemu se tu zapravo radi te da sve skupa nije više od
stilske vježbe. Izvanredno spretno ostvarene, ali u konačnici možda
prilično besmislene.
Plemenita strava u zdanju na osami