Neven Jurica, nekoć veleposlanik u Washingtonu, broji zadnje dane na slobodi. Ako se u ovoj inflaciji kriminaliteta itko još sjeća, to je onaj tip koji nas je olakšao za 667 tisuća kuna; riječ je o troškovima za penkale, zlatne manšete s kamenom, ukrasne kutijice, srebrne svijećnjake i keramičke držače za salvete u obliku ptice, što ih je sveudilj kupovao za “dobrobit Hrvatske”. U iščekivanju utamničenja, sada već bivši diplomat zasigurno neće pustiti suzu kad pročita da je uza sve nevolje još i neshvaćen kao umjetnik te da interes za njegovo književno djelce iz 1994. ne postoji. Nakon što je pet godina ležalo u zbirci duplikata Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, oni su je otresli od prašine i poslali kao poklon (!) varaždinskoj Gradskoj knjižnici, ali, avaj, ni ovdje je do današnjeg dana nije zatražio ama baš nitko. Uzgred, kakve li ironije, knjiga se zove “Jesenska gozba”.
No, zakuca li se na vrata spomenute knjižnice u Varaždinu, postaje jasno da rečeni Jurica nije jedini rasipnik našeg novca, da to uredno i posve legalno već godinama čini Ministarstvo kulture – ove i one vlade podjednako. Iz tog su izvora ovamo stigle, primjerice, “Zelene brige” Đurđice Asić-Klobučar iz 2003. ili “Underground” Roberta Roklicera iz 2001. godine. Osim što ih nitko nikada nije poželio odnijeti kući, ovim je knjigama zajedničko još jedno: u pitanju su zbirke poezije. A kako će pokazati naša kulturna inspekcija na nasumce odabranom uzorku od šest hrvatskih gradova, riječ je o čitateljima posve nezanimljivoj sferi.
– Kad nabavimo nove knjige, bilo iz otkupa ministarstva, bilo na druge načine, prvo ih ističemo u izložbenom prostoru knjižnice kako bi čitatelji uočili novo u ponudi, da se ne bi izgubile u masi. Što se tiče naše politike kupnje knjiga, činimo to prema strukturi korisnika, kako bismo uzimali ono što je potrebno i što će biti čitano. Govoreći o naslovima knjiga iz otkupa Ministarstva kulture, nađu se tu i stvari koje su doista vrijedne. No, isto tako, postoje i djela lokalnih autora iz raznih krajeva Hrvatske za koja varaždinska publika nema interesa – kaže Mario Šoštarić, ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice Metela Ožegovića u Varaždinu.
Dosadni lokalni dijalekti
Ali zato, želite li, primjerice, iz požeške Gradske knjižnice i čitaonice posuditi roman Ante Tomića “Čudo u Poskokovoj Dragi”, morat ćete se predbilježiti i čekati i do dva mjeseca. “Koliba” Williama Younga i trilogija “Millenium” Stiega Larssona? Ista priča. I dok za jedne, više ili manje opravdano, postoji velik interes, za neke druge knjige koje godinama stoje na policama nitko i ne pita.
– Knjige koje se ne čitaju postoje u svakoj knjižnici i sigurno je da ih ima dosta, ali postoje i razlozi zašto je to tako. U našu knjižnicu dolazi velik broj knjiga koje putem javnog natječaja od izdavača iz cijele Hrvatske otkupljuje Ministarstvo kulture. Među takvim knjigama ima dosta onih koje su tematikom vezane uz određenu lokalnu zajednicu i koje onda nisu zanimljive čitateljima naše knjižnice. Tako nam dođe knjiga o lokalnom dijalektu Brača ili zbirka pjesama pjesnikinje iz okolice Konavala. Takve knjige mi uvedemo jer smo ih dobili na dar i onda nam godinama stoje a da ih nitko ne posuđuje – kazala je Jasenka Bešlić, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Požega. Ispostavilo se da tamošnja čitalačka publika, baš kao i varaždinska, zazire od poezije. Tako knjigu pjesnikinje iz Bola Tonke Petrić “Tomašni svit”, od kada je 1997. uvedena u evidenciju knjižnice, nitko nije zatražio. U njihovoj se knjižnici, otkriva ravnateljica, ne posuđuju knjige ni poznatih suvremenih pjesnika, premda su među njima i autori višestruko nagrađivani na domaćim i međunarodnim natječajima. Na polici od 2006. godine spava “Ogrlica” nagrađivanog Tomislava Marijana Bilosića, kao i “Deja vu” Petra Opačića. Poznati hrvatski komediograf, redatelj, dramski pisac i pjesnik Tahir Mujičić u Požegi još nikoga nije zaintrigirao da bi posudio njegovu zbirku “Luna Lusitana”.
– Knjige koje nitko ne posuđuje nazivamo mrtvim fondom. Nakon što nekoliko godina ne izlaze van, takve se knjige spremaju u spremište, ali se mogu posuditi ako ih netko zatraži. Neke knjige možda neopravdano stoje na policama, ne zato što nisu dobre, nego zato što se za njih ne zna, odnosno zato što nemaju dobar marketing. Knjige o kojima se piše i koje se reklamiraju posuđivat će se bez obzira na kvalitetu. Isto tako postoje knjige koje su namijenjene užem krugu ljudi i vrlo su kvalitetne, ali se ne zna da se one nalaze na našim policama – kaže Jasenka Bešlić.
A da marketing – osobito televizijski – i praćenje trendova igraju presudnu ulogu i u formiranju čitalačkog ukusa svjedoči i zagrebački primjer. Mnogi se još dobro sjećaju prašine koju je podigla turska serija “1001 noć”: prašina je tada očišćena i s mnogih primjeraka istoimene knjige koja je gotovo bila pala u zaborav. Sličnim koracima sada kreće još jedan davno zaboravljeni naslov.
– Nekad smo imali i po 35 primjeraka knjige “Ptice umiru pjevajući”, toliko je bila tražena. S vremenom smo ostali na tek nekoliko primjeraka, a otkad je nedavno na televiziji opet krenula serija, s njom je stigla i jagma za knjigom. Isto tako, sad se ponovno prikazuje predstava “Glembajevi”, pa je knjiga traženija nego inače – objašnjava Ljiljana Sabljak, voditeljica Gradske knjižnice u Zagrebu.
Knjige koje danas zasigurno nitko ne uzima s polica one su koje dijele savjete koji više nikomu ne trebaju. Čest je to slučaj s informatičkim priručnicima koji brzo zastarijevaju, ali i priručnicima koji savjetuju kako, primjerice, popraviti “stojadina” ili “fićeka”. Iako ih uistinu nitko ne čita, ovi primjerci čuvaju se kao svojevrstan povijesni dokument i zauzimaju posebno mjesto, malo dalje od polica među kojima šeću oni gladni pisane riječi. No, i neke je knjige, nekoć bestselere, pregazilo vrijeme.
– Sidney Sheldon i Harold Robbins nekad su bili veliki hitovi, vrlo traženi, a danas ih nitko ne posuđuje. Mađar Zilahi bio je svojedobno iznimno popularan, što danas više nije slučaj – upućuje Ljiljana Sabljak, potvrđujući da se ukusi čitatelja i te kako mijenjaju. Slično je i sa “starinskim” krimićima, poput onih Georgesa Simenona, koji se više ne traže. Osjetno manje čitaju se biografije, koje su nekad, ističe Ljiljana Sabljak, bile vrlo popularne.
No, bez obzira na to koju zagrebačku knjižnicu posjetili, bez obzira na to s kojom osobom u knjižnici razgovarali, svi će vam gotovo uglas reći jedno: ne čita se poezija! Zvuči poznato, zar ne? Bez obzira na to je li riječ o domaćoj, stranoj, kvalitetnoj ili lošoj – poezija se jednostavno ne čita.
– Pokušavamo na sve načine popularizirati poeziju. Organiziramo promocije, trudimo se čitateljima predstaviti knjige, ali poezija se jednostavno ne čita kao nekad. Nama je to posebno žao jer nosimo ime velikog hrvatskog pjesnika – kaže Tea Grašić Kvesić, voditeljica knjižnice Tina Ujevića.
Je li poezija prevelik zalogaj za današnje standarde potražnje prosječnog čitatelja ili se prosječan čitatelj trudi ne zamarati tumačenjem poezije?
– Bojim se da su važnu ulogu odigrali SMS-ovi. Mislim da se poezija pretvorila u novu “trubadursku poeziju”, da ljudi zadovoljavaju potrebe kroz glazbu – pretpostavlja Ljiljana Sabljak. A pored brojnih lako pamtljivih hitova, teorija nije za odbaciti.
Svi pastiri natrag u grad
Top-ljestvicu najnečitanijih knjiga među Osječanima predvodi i Martin Walser sa svojim “Žuborom vrela”, knjigom u kojoj se govori o postanku jednoga pisca, dok ga u stopu slijedi “Lelejska gora” Mihajla Lalića. Obje su s polica skinute samo jednom – prije više od 15 godina. U rukama čitatelja dvostruko više od prethodnika, dva puta, završilo je “Vrijeme koza” Luana Starova, koji se u svojem romanu osvrće na direktivu izdanu poslije Drugog svjetskog rata u Skoplju prema kojoj “se svi pastiri moraju vratiti u grad radi izgradnje socijalizma”, pa su i došli sa svojim kozama.
Ravnateljica Gradske knjižnice Rijeka Gordana Tuškan Mihočić drži, pak, da je nemoguće izdvojiti “najnečitanije knjige” jer svaka knjižnica ima određeni postotak građe koja se ne koristi, stoga bi izdvajanje pojedinog autora ili naslova bilo nepravedno, ali i statistički netočno. No, o ovoj temi ima vrlo argumentirano mišljenje.
– Brojni su razlozi zašto se neke knjige ne čitaju i zašto se unatoč tome nalaze u knjižničnom fondu. Dio fonda čini građa koja je iščitana prije 15 ili 20 godina, ali se u manjem broju primjeraka još čuva u fondu i povremeno se može reaktualizirati, primjerice kod repriziranja popularnih serija koje su snimljene prema literarnim predlošcima. Posljednji je primjer knjiga “Ptice umiru pjevajući” autorice Colleen McCullough. Čitanost ovisi i o dostupnosti pojedine građe. Zbog nedostatka prostora u Gradskoj knjižnici Rijeka više od polovice fonda Središnjeg odjela smješteno je u rezervnim spremištima, dakle nije izravno dostupno korisnicima, već samo na upit, pa je jasno da će se takva građa manje posuđivati – pomirljivo će ravnateljica Tuškan Mihočić.
Drži da je odlučujuća i prezentacija knjiga; one koje se izvuku s polica i izlože bliže korisnicima, tematskim ili prigodnim izložbama, sigurno će naći svoje čitatelje. Potom ističe kako fond koji se ne koristi uvijek otvara i stručna pitanja prikladnosti nabavne politike knjižnice, kao i pitanja upravljanja fondom jer im je na raspolaganju mogućnost otpisa.
– Pritom treba biti oprezan jer su želje i ukusi šire publike tek jedan od kriterija za nabavu građe i izgradnju fonda, ali ne i jedini. Primjerice, zbirka poezije nepoznatog autora lokalnog značaja i upitne književne vrijednosti u nekom drugom dijelu Hrvatske vjerojatno neće nikada izaći s police kada je ondje stavite. Poezija se malo čita, što je vrlo uopćena procjena, a i korisnici teško posežu za autorima koji im nisu poznati ili im nisu bliski. Postoje i kulturološki vrijedna djela koja imaju malobrojne čitatelje, ali im je svakako mjesto u knjižničnom fondu – objašnjava ravnateljica, napominjući kako knjižnica ne treba samo podilaziti ukusu čitatelja, već ga mora ponudom i oblikovati. Prema nekim svjetskim istraživanjima, koja, pak, otvaraju brojna stručna pitanja, posudba građe u knjižnici često se svodi na pravilo 80:20, odnosno 80 posto posudbe odnosi se na 20 posto knjižničnog fonda.
“Birokratija i socijalizam”
Eli Pecotić, ravnateljica splitske Gradske knjižnice Marka Marulića, rado je pristala pronaći knjige koje nitko nikada nije posudio i s njih “skinuti paučinu”.
– Ljudi čitaju, stvarno puno čitaju, i uz veliku potragu i pretragu jedino što smo uspjeli izdvojiti kao naslove koji nikada nisu izašli iz knjižnice su djela nastala za vrijeme bivšeg sustava koja očito više nikoga ne zanimaju – kazala je Eli Pecotić i potom ustupila popis knjiga koje nikada nisu posuđene. Predvode ga “Znanstveni skup Četiri decenija Saveza komunista Hrvatske” (Zagreb, 1979.), “Nacionalno i seljačko pitanje u dokumentima Komunističke partije Jugoslavije i komunističke internacionale: 1919-1945.” (Zagreb, 1974.) te “Birokratija i socijalizam: prilog kritici otuđene vlasti u samoupravnom društvu” (Zemun, 1988.).
Međutim, ravnateljicu središnje splitske knjižnice više zabrinjava jedan drugi popis koji naziva “nepravedno zaboravljeni autori”, a na kojemu su kvalitetne knjige koje vrlo teško nalaze čitatelje.
– Neki autori potpuno neopravdano slabo izlaze iz knjižnice, premda su se uz njih odgojile generacije čitatelja. Riječ je o Archibaldu Josephu Croninu, Howardu Springu, Josephu Kesselu, Georgesu Simenon – kaže ravnateljica i naglašava da je interes za pojedine knjige usko vezan uz reklamiranje.
– Vrlo je važna informacija o knjizi koju ljudi traže u medijima. Naši korisnici točno znaju što hoće, zanimaju ih knjige o kojima su čitali ili čuli. Noviji hrvatski autori, koji su vrlo često u medijima, rado su čitani i traženi. To je jako dobro jer je davno prošlo vrijeme kada domaći autori nisu bili popularni, ali ipak mi je žao nekih pisaca koji su neopravdano zapostavljeni, a to su knjige uz koje su odrastale nešto starije generacije. Ali, te knjige teško dođu na repertoar, čak i kod strastvenih čitatelja. Možemo reći i da nisu više u modi, iako to nije bitno jer klasik je klasik, a dobra je knjiga uvijek dobra knjiga – kaže Eli Pecotić, tužnom popisu nečitanih knjiga dodajući i one nedovoljno čitane. I tako su knjige koje se malo ili nimalo ne traže u velikom zdanju splitske Gradske knjižnice svoje mjesto pronašle u podrumu.
Organizirat će okrugli stol
– U spremištu u podrumu, koje je otvorenog tipa pa možete šetati između polica i birati, leže knjige koje rijetko izlaze van. Iako je prostor velik, nikada ga nema dovoljno jer raspolažemo sa 227.000 knjiga. Zadovoljavamo hrvatske standarde, knjiga i pol po stanovniku, ali moram reći da imamo malo primjeraka novih knjiga koje su trenutačno najtraženije – ističe Eli Pecotić.
A kako je središnja gradska knjižnica u Splitu mjesto gdje se ne dolazi samo po knjigu već se organiziraju brojna društvena događanja, tema koju smo upravo otvorili u Obzoru – o knjigama koje ne čitamo – jako se svidjela ravnateljici, pa uskoro planira o njoj organizirati okrugli stol.
– O tome u stručnim krugovima razgovaramo, ali nikada nismo sjeli i znanstveno, s argumentima, analizirali taj doista zanimljiv fenomen – zaključuje Eli Pecotić.
Zbirke poezije na prvom su mjestu onih knjiga koje se ne posuđuju, osobito one koje se izdaju u vlastitim nakladama, a koje često dobijemo i od samih autora. Među takvima su i knjige iz umjetnosti koje su po temi lokalnog ili uskog stručnog karaktera – objasnila je Jasenka Bešlić, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Požega. Također, knjigu dr. Borisa Vrge o akademskom slikaru Marijanu Glavniku iz Siska nitko nije posudio u posljednje tri godine, otkad leži u knjižnici. Već pet godina nije posuđena ni knjiga istaknute hrvatske povjesničarke umjetnosti dr. Ivanke Reberski o hrvatsko-slovenskom slikaru Milanu Berbuču. Nikoga, na žalost, nije zanimala ni antologija suvremene mađarske novele “Valoviti Balaton” koja nije posuđena od 2005. godine.
– Poezija je definitivno najnepoželjnija među našim korisnicima, ali imamo jednu gospođu koja isključivo to čita. Teže prolazi sve što nije beletristika, knjige poznatih izdavača ili popularna psihologija. Čak bi se tu mogli svrstati i klasici, ako nisu na popisu lektire – govori Dubravka Pađen-Farkaš, ravnateljica Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku. Među malim čitateljima nisu omiljene “Zečje oči” Kenjira Haitanija, jednog od najpoznatijih japanskih pisaca za djecu, ali ni “Školjka Ljupka ili glas oceana” Renea Falleta, koja nije posuđena još od 1996. godine. Kako su istaknuli osječki knjižničari informatori, na policama najviše prašine skupljaju naslovi izdani u vlastitoj nakladi, ali i knjige koje je otkupilo Ministarstvo kulture, a riječ je mahom o domaćim autorima koji pišu poeziju. Dok mali osječki čitatelji baš nikada nisu posegnuli za naslovom jednog slavonskog autora koji je opisao svoje odrastanje i djetinjstvo na selu u požeškom kraju, odrasli korisnici Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku samo su jednom, i to još 1996. godine, posudili “Nathana Mudrog”, dramsku pjesmu u pet činova Nijemca Lessinga Gottholda Ephraima.
(surađivali: Ljilja Marić, Izak Vrtarić/VLM, Ivana Barišić/VLM, Elena Čuljat/VLM, Nataša Mlinarić/VLM i Slavica Vuković)
dakle napiše se članak u kojemu se kumilira niz tvrdnji i subjektivnih \"argumenata\", koji svi navode vodu na isti mlin, a onda se poanta ne izrekne, što je samo po sebi bezveze. a sve zato što je valjda i autoricii jasno da bi poantiranje bilo sasvime deplasirano - knjižnice bi, dakle, trebalo držati sam \"megaprodavane\" knjige, trivijalnosti ante tomića, pikanterije nives celzijus (koju osobno cijenim više od tomića), a poeziju bi, valjda, pokrila zbrika tekstova pjesama cece ili seke aleksić. knjižnice su u svakoj državi uvijek imale edukativnu ulogu, i zagovarati ideju da one postanu tezge doista je mizerno. neka netko u 5 godina jednom posudi zanimljivu zbirku roberta roklicera i po meni već smo na kulturnom dobitku, a da je nitko nikad ne posudi, još uvijek je zaslužila biti na polici. zagovarati ideju da knjižnice trebaju biti tezge u najmanju ruku je zločesto. ministarsvo može uložiti koju dodatnu kunu za općenito promociju knjige, a kritičari i selektori moraju biti dovoljno pošteni da odasbiru po kritieriju kvalitete, a ne po ideološkim/lobističkim i sličnim shemama. teze o npr. \"varaždinskoj publici\" su dodatno zločeste. kamo sreće da mi imamo tako široku čitateljsku publiku da bi mogil pričati o varaždinskom, pitomačkom ili možda pazinskom općinstvu. ova zla indicije ide valjda s idejom da bi u varaždinskim knjižnicama trebale biti samo poeme o opijanju u goricama, u splitu samo morske teme i tko zna što. dosta nam je srednjovjekovnog lokalizma u drugim oblastima, samo to još fali u kulturi. uostalom, čak i u mračnom i nekulturnom srednjem vijeku, ono malo kulture daleko je prelazilo lokalne granice.