Kristina je odgurnula knjigu, tankim prstima dohvatila naočale i pažljivo ih odložila na pretrpani radni stol. Nesnosna sparina uvukla se u adaptirani tavanski stan; zgušnjavala se i spremala za sveobuhvatni napad na njegovanu kožu i rastrojene misli, a njeni prvi ešaloni već su probijali slabašnu obranu nerazgolićena tijela. Rastvorene pore proplakale su znojem neumoljivo natapajući potpazušje odakle su vruće kapi, niz rebra, klizile prema pregrijanim bokovima. Zamišljena, Kristina je gurnula kažiprst u čašu s vodom. Godio joj je dodir s mlakom vlažnošću, s iluzijom mora koje ove godine neće vidjeti.
Sanjivo brčkanje u stolnom Jadranu prekine vibriranje mobitela. Nevoljko stisne tipku.
„Da...“, mrzovoljno se javi.
Njezin otresiti glas nije smeo audionametljivca. Umilno pita kako je i, ne čekajući odgovor, nastavlja: je li možda pročitala zadnju knjigu znamenitog Pere Brajdića, onu koju je on, kao što sigurno zna, objavio u svojoj prestižnoj ediciji krajem prošle godine, par dana prije bardova preminuća. Kristina je namjeravala brzo otkvačiti slatkorječivca. Njušila je o čemu je zapravo riječ. O prijevodu poezije. Sve što je dosad radila za Vjeku bilo je potplaćeno, a nadasve mukotrpno prevođenje stihova. Pa tko još čita poeziju? Vjerojatno ni taj njen izdavač jer jasno je da mu bavljenje poezijom više dođe kao elitistički ekshibicionizam s jedinom svrhom; samopromocijom koja će jednog dana uroditi obiljem priznanja, statusom, melemima za vazda gladnu taštinu. A Vlatko se razbrbljao.
Lupeta da je maloprije spomenuta zbirka dobila državnu nagradu i da je on kao izdavač počašćen, ali i odgovoran prema bardovoj ostavštini koju svakako treba plasirati izvan domovinskih granica. Samo... Kristini su zasvijetlile lampice. Nju je našao, nju kojoj je posljednji put za prijevod romana platio honorar dostojan lekture nekog reklamnog, nezahtjevnog teksta. Hoće je lopina još jednom izraubati. Dok je ona razmišljala, dotle je Vlatko mljeo i rečenice su bivale sve zamamnije. Sama Vlatkova upornost ne bi promijenila Kristininu odluku da ga otkanta bez pardona i taman kad je zaustila, namjeravajući okončati iscrpljujući razgovor, neumorni govornik usput spomene iznos predviđen za prevoditelja.
Magična brojka zalijepila se za bubnjić i poput oživjelog cvrčka počne ispuštati jednoličnu, omamljujuću melodiju. Kristinino tijelo posta opeklina zaronjena u led. U njenim se očima zamreškaše vali, zaigraše kajići, leuti i gajete. Da, baš taj iznos sanirao bi sve rupe, omogućio dva bezbrižna tjedna pod suncem i situ jesen. Ukratko, vratio bi je u život. Nakon razgovora Vjeko je odložio mobitel i zadovoljno protrljao ruke. Mala je ćaknuta i uvrnuta, ali zna svoj posao, pomislio je i otplovio godinu unazad. Gleda Pero Brajdić u kazaljke. U njihovo sporo pomicanje dok čeka gosta.
A inače? A inače jure jer zna da je već dobrano u sudačkoj nadoknadi i samo se čeka da glavni sudac zazviždi i označi kraj. A on bi još samo htio upisati završni epitaf u memoriju svojeg naroda. Onog što sad vani ispija pivo, češka jajca, razglaba o nogoloptačkim potezima balavih bogataša. Onog koji strepi hoće li jedna bezazlena viroza zahvatiti nekog od tih ljubljenih milijunaša i umanjiti šansu nacije da se plasira na svjetsku smotru gdje dvije krive noge vrijede kao stotine pametnih glava. U memoriju tog i takvog naroda bard hoće, jer njemu je posvetio život i sada je odlučio zapečatiti svoje djelo jednim neobičnim, ali virtuoznim potezom po kojemu će ga svakako spominjati. Nek’ to bude potez za pamćenje kad već to nije uspio višedesetljetnim mukotrpnim poetskim majstorijanjem i klesanjem stihova u najmilijem jeziku. Kad ga je Pero nazvao, Vjeko je slutio da se tu nešto kuha, neka dobra čorba u kojoj bi se i njegov brk mogao omastiti. Sigurno me nije zvao tek da me vidi, podižući kažiprst, hrabrio se. Kratko je pozvonio.
„Evo, tebi povjeravam svoj zadnji rukopis. U tebe imam povjerenja da ćeš sve izvesti kako treba“, nešto kasnije promuklim glasom bard je govorio Vjeki , a u sebi pridodao: „Zaslužuje to taj mali, bogami da!“ Vjeko se uspio suzdržati. Ne nasmijati se. Skočiti u zrak. Visoko, do samog stropa s kojeg su mu namigivali planovi u širećim krugovima. Starac mu je drhtavim prstima pružio rukopis, mehaničkim strojem otipkane stranice, oprezno kao da predaje sudbinu svijeta.
„Hvala Vam, nemam riječi“, biglisao je tražeći iskru u mutnim pjesnikovim očima, a on je samo nehajno odmahnuo rukom. Vjeki je došlo da poljubi mrzovoljnog starca, ali u zadnji se tren predomislio. Ionako je suhonjava ruka među njegovim dlanovima bila isuviše prisna. Gadila mu se smežurana koža. Tjelesno uvenuće.
A Brajdića je iritirala pojava mlađahnog uspješnika. Teško je podnosio samouvjerenost tog pjesničkog blefera i umješnog plagijatora koji mu je podilazio zbog vlastita probitka. Još malo izdrži, Pero, sad ga trebaš, bubnjalo je u Brajdićevoj nutrini.
Kristina je otvorila omotnicu i među njene prste iscuri očekivani sadržaj. U studentskim danima pročitala je popriličan broj njegovih stihova, a kasnije je čak i nekoliko pjesama prevela na engleski za britanski časopis. Sada će se s uhvatiti u koštac s ovom, hvalospjevima i nagradama obasutom zbirčicom. Osim već spomenute omotnice, u Kristininoj pošti zatekla se kuverta s opomenom pred isključenje. Ma ne mogu mi isključiti mobitel i internet. Ne, to si ne smijem dopustiti. I bez vode bih mogla koji dan, ali bez komunikacije...
Zastane na tren, a onda se odvaži i nazove.
„Čuj, baš mi je došla knjiga. Da, odmah ću navaliti na nju. Ali imam jedan problem. Bez kinte sam i sad mi je došla opomena. Znaš, možeš li s kakvom akontacijom uletiti dok...“
„Joj, baš sam i ja kratak. Daj se molim te negdje drugdje snađi. Znaš, sve mi je unaprijed isplanirano. Nemam prostora ovaj čas dušo“, vrdao je Vjeko s druge strane.
„Jebi ga. Ajd bok!“, ljutito je Kristina spustila slušalicu. Nervozno se ushodala od zida do zida. Zapali cigaretu i ponovno svrne pogled na pristiglu knjigu. Dohvati je, sjedne u fotelju i počne čitati. Pročita prvu pjesmu i zadovoljno klimne glavom. Otvori drugu, počne čitati pa zastane kao da joj nešto ne štima. Nastavi očima kliziti niz slapove stihova. Počne čitati treću i zaprepašteno odbaci knjigu. Ustane i grozničavo počne prebirati po policama. Napokon nađe malu rukovet. Žustro počne prelistavati. Lice joj se ozari. „Stari je fakat genijalac“, oduševljeno klikne.
„To si mi ti smjestila. Kako si samo mogla. Zar nije bilo ljudski da me nazoveš?“, brenčao je Vjeko u Kristininu mobitelu.
„Ma daj. Kaj bi ti ja to smjestila. Već je netko pametan otkrio kako te je stari Brajdić izdriblao. Uostalom, ja još nisam ni otvorila njegovu knjigu. Danas sam se spremala krenuti s prevođenjem“, odgovarala je Kristina uspuhanom sugovorniku.
„U kurac! Sve u kurac!“, zalupio je telefonom Vjeko. Kaj bi ti ja. Kaj bi ti ja... Veselo je pjevušila Kristina zagledana u kompjuterski ekran. Neviđen kulturni skandal. Na svim portalima i u dnevnim novinama vijest dana je kako je renomirani izdavač pod imenom Pere Brajdića objavio stihove malo poznatog ali izuzetnog škotskog pjesnika iz prve polovice dvadesetog stoljeća.
Ni genije ne bi skontao: ."Rastvorene pore proplakale su znojem neumoljivo natapajući potpazušje odakle su vruće kapi, niz rebra, klizile prema pregrijanim bokovima." Pridjeva i priloga kao busenica na krčevini nakon dubokog oranja. Nema ovo bolan veze s pisanjem.