S ljubavnim pismima, koja je Anne Pingeont, druga žena iz njegova minipredsjedničkog harema, slavodobitno otkrila javnosti 20 godina nakon njegove smrti, François Mitterrand napravio je korak prema obožavanom svijetu književnosti, za što je, po općem sudu, imao dara, ali za života nije imao vremena da ga potvrdi.
Korespondencija pripada u jači žanr francuske literature. Nije sigurno hoće li se veliki državnik posmrtno probiti u Malrauxovu „književnu sektu od 10.000 članova“, ili će ostati ispod crte, kao „nesporazum“, za koji nema mjesta među književnom elitom.
Sa svježe potvrđenom slavom političara-ljubavnika već je druga stvar. Nije Mitterrand ni prvi ni posljednji francuski predsjednik koji je trčao iz jednog ljubavnoga gnijezda u drugo, ali je jedini koji je svojoj skrivenoj, a zaštićenoj izabranici srca slao zapaljiva pisma, umjesto da njezinu naklonost kupuje dijamantima.
Neki su prije njega, kao Felix Faure na početku 20. stoljeća, doslovno zbog ljubavnice (iz)gubili glavu kad njihovo slabo srce nije moglo slijediti pohotno tijelo: siroti čuvari u Elizejima nisu dospjeli promijeniti plahte u postelji predsjednikove nevjere, prije nego što je zakonita supruga došla na mjesto nesreće (daljnje scene nije teško zamisliti).
Politički protivnici (Georges Clemenceau) nisu prema šefu države imali milosti ni u takvoj romantičnoj smrti: „Ulazeći u ništavilo, mora se osjećati kao kod kuće“! Ljubav i zloba, na šarmantni francuski način. U nas se na muškom pitanju dugo dokazivala patrijarhalna kultura snage: tko nije za vojsku, nije ni za ženidbu; u Francuskoj je vladao liberalniji duh muškosti: tko nije dobar za ljubavnicu, nije dobar ni za politiku.
U visokim sferama vlasti tradicionalno je postojao, vjerojatno još postoji, nepisani poredak u koji se nije uklapala Weberova kvalifikacija puritanizma kao „posljednjeg heroizma buržoazije“. Svi su u tome bili liberali: pojedinac prije društva; ili katolici: privatni život prije javnoga.
Svatko je uzimao što mu je trebalo, i što mu je odgovaralo. Tako se moglo dogoditi da nesretni Felix Faure zaglavi s ljubavnicom u svome bračnom krevetu, u dobro vrijeme, dok je supruga bila odsutna, ali na krivome mjestu, gdje se infarkt, s drugom ženom u zagrljaju, više nije mogao sakriti ni od portira u predsjedničkim dvorima.
Skandal bi bio puno veći da se dogodio bilo gdje izvan Francuske: u toj su zemlji vladari (ne)zakonito uživali sva slatka prava ljubavnika, što su onda, u drugim okolnostima, i podanici obilno koristili, pa su mirno podnosili razvratni život svojih vladara. Francuskom su vladali muškarci, oni su modelirali i literarne i stvarne profile svojih ljubavnica, nekad kao robu, nekad kao robove a nekad kao zatvorenice u zlatnim kavezima.
U zemlji ljudskih prava i jednakosti ljudi, prva i dosad jedina žena (Edith Cresson) došla je na čelo vlade 1991. godine i ostala manje od 12 mjeseci; u ekskluzivno članstvo Académie Française, među 40 „besmrtnika“, stopostotnu mušku dominaciju prekinula je Marguerite Yourcenar, četiri stoljeća nakon što je kardinal Richelieu osnovao slavnu instituciju.
U francuskoj se kulturi njegovao stoljećima kult muške dominacije; žene-ljubavnice bile su velike teme povijesnih kronika (Madame Pompadour) ili znamenitih romana (Madame Bovary), ali su vladale eventualno iz drugoga plana; kult muškarca-ljubavnika se podrazumijeva(o): vladari, tj. muškarci) pisali su i tu povijest.
Je li Anne Pingeon objavom pisama koja je veličaju kao „sreću (piščeva) života“ htjela uzvisiti svoga slavnog ljubavnika, njegovu muškost i pismenost, a da ne unizi ljubavnicu u sebi, ni žrtvu koju je, ipak, podnosila krijući se 30 godina od njegove prve obitelji? U životu Françoisa Mitterranda, ona je bila više od ljubavnice, jer je s njime provela tolike godine, sve do njegove smrti, i jer je rodila i odgojila zajedničko dijete (danas 41-godišnju profesoricu filozofije i književnicu Mazarine), a manje od supruge, jer se nisu vjenčali, niti su imali ikakav javni status.
Nije nepoznato da je sa svojom (jedinom) zakonitom suprugom, vođa francuske ljevice, a potom šef francuske države, imao pakt o toleranciji i nenapadanju: svatko je mogao slobodno voditi svoj privatni život a da ne ponižava drugoga.
Dvije obitelji srele su se prvi put na Mitterrandovu pogrebu, otprilike u sličnoj atmosferi u kojoj su na Titovu pogrebu bili Jovanka Broz i Titova djeca – strateški protivnici, taktički (trenutačni) saveznici.
Kao veliki pokojnikov prijatelj, Robert Badinter je u malome avionu pratio lijes na posljednjem putovanju Pariz – Jarnac; opisivao nam je teški doživljaj putovanja od 45 minuta: u sredini mrtvački kovčeg, sa strane dvije obitelji koje se nisu ni pogledale.
Tko (se) pita kako je bilo moguće da François Mitterrand dva puna predsjednička mandata vodi dvostruki privatni život, u dvije, ili s dvije različite obitelji, i da to ostane pod plombom, taj ne zna da su u francuskom duhu samo zabrane zabranjive.
Nobelovac Andre Gide toliko se hvalio svojim „trofejima“ da je izazvao drugoga pisca – nobelovca Françoisa Mauriaca na ironični komentar: „Na svijetu ima tri milijarde žena. Još je jedna milijarda s kojom Gide nije spavao“!
U Mitterrandovu slučaju, nije bilo toliko žena, pa nije bilo sasvim nemoguće skinuti žig tajnosti s njegova privatnoga života. Kuloari su znali da šef države (svaki) Božić provodi u Egiptu, u vili u Luxoru, iznad samoga Nila, koju mu je na raspolaganje davao Hosni Mubarak, a Novu godinu na imanju u Latcheu, uz španjolsku granicu, sa suprugom Danielle i s ostatkom (prve) obitelji. Čak ni paparazzi nisu tražili svoju zlatnu koku.
Medijska je revolucija, srećom ili nesrećom, sustizala seksualnu, pa je Nicolas Sarkozy (samo) 20-ak godina kasnije bio sam svoj paparazzo, i s putovanja iz Egipta slao fotografije s Carlom Bruni. Talijanska manekenka i cabaret-pjevačica navikla je ovisiti o publicitetu, što će i sama gorko priznati na svoj račun na rastanku s Elizejima: „Znate što je najteže za kokoš? Prijeći s pijetla na magarca“!
Za razliku od dječje iskrenosti neočekivane prve dame Francuske, a treće Sarkozyjeve supruge, i pogotovo njezina sretnog muža, koji su urbi et orbi oglašavali svoju zajedničku sreću, François Mitterrand, njegova druga (nevjenčana) žena i kći iz njihove veze, čuvali su rutinski svoje egipatske (i druge) tajne, čak i kad su piramide prenijeli na francuski teren. Za povjesničarku umjetnosti, kustosicu u Louvreu Anne Pingeont, piramida je predstavljala savršeni geometrijski oblik i najbolje likovno-arhitektonsko rješenje za novi ulaz u obnovljeni slavni francuski muzej.
Mitterrand je, kažu upućeni, najviše slijedio njezinu želju kad je kineskom arhitektu Ieohu Ming Peiu povjerio da oblikuje središte Louvrea s piramidom.
Tko bi se upustio u istragu o Mitterrandovu privatnom životu, morao bi skrenuti i u ograđeno ljubavno dvorište njegova prethodnika Valeryja Giscard d’Estainga, kojeg je „Le Canard enchaîné“ u jeku demografske krize nacrtao kako se u zoru vraća sretan mašući ženskim gaćicama kao svojim prilogom „demografskoj obnovi nacije“, ili na njegova nasljednika Jacquesa Chiraca, koji je, kako tvrdi Christian Delporte u knjizi “Povijest političkoga udvaranja”, za svoje ljubavnice rezervirao posebne plaže.
„Vlast daje onima koji je obnašaju nevjerojatnu sposobnost privlačenja“, tvrdi pisac. „Gotovo svi zlorabe taj afrodizijak“. Chiracov vozač je u osvetničkoj knjizi (zbog otkaza) opisao sve njegove avanture, s poantom koja nije dizala njegov ljubavnički ego (“11 minuta s tuširanjem“, prema vozačevu kronometru), a supruga Bernardette rezimirala je njihov zajednički život u depresivnu formulu:
„Kad sam se udavala, imala sam tri cilja: htjela sam za muža bogatog čovjeka – promašila; željela sam čovjeka istog socijalnog miljea – opet promašila; sanjala sam da ću imati vjernog muža – također promašila“.
Nisu prve dame bile i najsretnije žene u državi, ako nisu bile Germaine Coty, da uživaju u tome da služe juhom svoga supruga-predsjednika, ili Yvonne de Gaulle, da čuva konzervativnu misiju da u Elizejsku palaču ne uđe nitko tko je raskinuo katoličku svetinju braka.
Sa Giscardovom suprugom Anne Aumon već je bilo drukčije, ona je mužu statirala s desne strane kod novogodišnjih poruka, a na skijanju, tvrdi poznati TV voditelj Michel Denisot, nosila i svoje i suprugove skije; s Cecilijom Ciganer-Albeniz, institucija prve dame pala je definitivno u vodu: kapricioznim ponašanjem, Sarkozyjeva bivša supruga abdicirala je s izmišljenog trona, dajući time obilni prilog rušenju sakrosantne institucije predsjednika Republike; konačnu je riječ, ipak, imao sam Sarkozy, kad je ukidao čvrste granice između privatnoga i javnoga života: prvi predsjednik koji se rastao za vrijeme mandata; prvi predsjednik koji se oženio u vrijeme predsjedničke službe; prvi predsjednik koji je u Elizejskoj palači postao otac…
Nova vremena i novi običaji, u koje se mukotrpno uklapao vječni neženja François Hollande, za razliku od Mitterranda, drugi socijalistički predsjednik Pete Republike nije uspijevao zadržati plombu na svome privatnom životu; nije imao njegovo lukavstvo.
Suprotno Sarkozyju, nije svoje ljubavi gurao pod nos drugima, ali ih nije mogao sakriti, misleći naivno da će s običnom vespom napraviti ono što su kraljevi u svoje vrijeme radili gradnjom tunela ili posebnih dvoraca za svoje ljubavnice.
Sadašnji predsjednik kao da nije odrastao u Francuskoj. Mitterrand je i u tom pogledu bio vještiji taktičar: za šetnju s jedne na drugu stranu Seine, od Elizeja do državne zgrade u kojoj je stanovala Anne Pingeont s kćeri, obično je koristio društvo čuvara državnih lovišta Françoisa de Grosouvrea.
Nesretni se savjetnik ubio u predsjedničkoj palači a da nije potvrđeno porijeklo njegove depresije; priča da je izgubio predsjednikovu naklonost ne zvuči uvjerljivo, jer je Mitterrand, uza sve mane koje mu pripisuju, bio izuzetno vjeran svojim prijateljima.
Uostalom, pisma ljubavi, zasad samo s jedne strane, otkrivaju manje poznato lice političara, kao čovjeka koji zna i može voljeti, i koji je u stanju literarno opisati svoje osjećaje. Najplodniji francuski pisac u posljednjih pola stoljeća, akademik Jean d’ Ormesson kao da je čitao zatvorena pisma kad je rekao: „Francuzi vole svoj jezik. A François Mitterrand izražava se briljantno, s velikim umijećem i na čast francuskoj sintaksi“.
>> Bob Dylan s weba izbrisao podatak o Nobelu
