Višegodišnje vijesti o financijskim problemima američke tvornice gitara Gibson (osnovane 1902.), koja je upravo proglasila bankrot i zatvara dio postrojenja, zapravo ne bi trebale čuditi.
Čak je i agencija Moody’s lani snizila rejting Gibsonu, no, ne radi se tu o promjeni kulturne paradigme u kojoj su primat električnoj gitari uzeli kompjutori i sampleovi, jer električna gitara i danas je itekako u upotrebi. Riječ je o tipičnim korporacijskim pitanjima poslovanja, u kojima su pad kvalitete (masovne) proizvodnje, štednja na (dobrim) sirovinama, poglavito kvalitenom drvu i visoke cijene Gibsonovih gitara dovele do toga da već godinama glazbenici komentiraju kako Gibson “slaže drvene ploče koje naziva instrumentima”.
Nekad je sve, dakako, bilo drukčije, a uloga Lestera Williama Polsfussa – poznatijega kao Les Paula i izumitelja Les Paul gitara 1952. godine – jedna je od ključnih u povijesti 20. stoljeća. I sam gitarist s preferencijama prema countryju, bluesu i jazzu, Les Paul je s Gibson gitarama odigrao presudnu ulogu u “ratu” s Leom Fenderom iz konkurentske tvrtke, pri uvođenju gitara punog tijela (drva) na svjetsko tržište početkom pedesetih godina 20. stoljeća. A to puno tijelo s dodatnim pickupovima dovelo je do sasvim novog zvuka zbog kojeg je rock-glazba, ni manje ni više, postala to što jest.
Nastanak rock and rolla sredinom pedesetih imao je, dakako, prirodnih saveznika – poput rastuće televizijske industrije koja je uz radijske stanice bila glavni popularizator nove glazbe – ali je ponajviše korespondirao s obnovom industrije instrumenata. Poput izuma električne gitare koju je uveo Leo Fender s Broadcasterom 1950., pa zatim Lester William Polsfuss s Gibson Les Paul gitarama 1952.. Upravo su njih dvojica dali amplificirano “oružje” i “abecedu” zvuka, te novi rječnik nadolazećim rock, jazz, blues i inim glazbenicima.
Ukratko, Les Paul bio je jedan od onih koji je proizvodima iz svoje tvornice snova doslovno omogućio američkim glazbenicima, a poslije i onima širom svijeta, da puste želje i snove pretoče u – zvuk. I to kakav, jer bez njega ne bi bio moguć razvoj rock-glazbe koja se nakon pionira iz pedesetih počela služiti sasvim novim izražajnim sredstvima i zvukom električne gitare kakav je danas uobičajen.
Vječno pitanje je li prije bila kokoš ili jaje u slučaju električnih gitara ima jasan odgovor; tek s Les Paulovim i Fenderovim izumima, u društvu s Fender i poslije Marshall pojačalima, gitaristi su mogli razvili zvuk koji je dozvoljavao mnogo više kombinacija od prethodnih. Istinita priča kada je Eric Clapton 1965., kao član Bluesbreakersa Johna Mayalla, spojio Les Paul gitaru s Marshall pojačalom, dovela je do revolucije distorziranog gitarističkog zvuka koji je postao neizbježan novi detalj zvučne slike.
“Još da imam Fendera, vidio bi svirke”, pjevao je Branimir Johnny Štulić, ali, za razliku od Fendera koji je od početka krenuo s taktikom jeftinijih instrumenata na “sklapanje”, tj. “šarafljenje”, Gibsonovi proizvodi bili su po tehničkim specifikacijama kompleksniji. Ne nužno i bolji, jer obje tvrtke dale su vlastite, različite vizije i drukčiji zvuk, ali Gibson je od Les Paul modela gitara (kasnije nazvanih Standard i Custom), preko modela 335, SG i mnogih drugih, s novim humbucker pickupovima (od 1957. godine, do kada su bili P90 pickupovi, a za razliku od Fenderovih uobičajenih singl coil pickupova), nudio “masniji” i “deblji” zvuk. I sasvim drukčije gitare koje su od vratova zalijepljenih na složenije dizajnirana tijela gitara, davale gitaristima sasvim različit “feeling” od Fenderovih proizvoda.
Dakako, bili su tu od četrdesetih godina i brojni modeli akustičnih gitare s kojima je Gibson briljirao i potpuno deklasirao Fender, ali je na terenu pojačala izgubio utrku s Leom Fenderom, dok su u proizvodnji bas-gitara bili izjednačeni. Najcjenjeniji i najskuplji Gibsonovi modeli su Les Paul gitare proizvedene između 1957. i 1960. godine, koje dostižu cijene i do pola milijuna dolara (zlatni Les Pauli su iz 1957., a crveni s rebrastim javorom od 1958. do 1960. godine). U povijesti glazbe od pedesetih naovamo brojni su gitaristi postali Gibsonovi “manekeni” i koristili isključivo Les Paula i druge Gibson modele. Od Jimmyja Pagea – koji je prva dva albuma Led Zeppelina snimio s Fender Telecasterom, da bi krajem 1969. od Joea Walsha dobio “crveni” Les Paul iz 1959. – pa do Slasha koji je s Guns N’ Roses pomogao povratku električne gitare u modu nakon synth-revolucije osamdesetih godina.
Mnogi koji su poznati po korištenju Fender gitara uzimali su u ruke i Gibsone. Primjerice, Mark Knopfler ponosni je vlasnik Les Paula s kraja pedesetih (to je onaj zvuk u pjesmama “Money for Nothing” i “Brothers in Arms”), dok je David Gilmour i u pulskoj Areni na pozornici svirao Les Paul iz 1953. kad je Goran Bregović, koji je koristio Les Paul Customa, u Londonu 1976. kupio bijeli Gibson s dva vrata, radilo se podjednako o intrumentu i statusnom simbolu. Čak je i Paul McCartney, po vokaciji basist, često viđan s Les Paul gitarom (model za ljevoruke), i na fotografijama s Lesterom Williamom Polsfussom, čovjekom koji im/nam je velikim dijelom i djelom sve to omogućio.
