Nakon serijskih ubojstava koja je počinio, Arthur Fleck je zatvoren. Dok se njegova odvjetnica svim silama bori i trudi uvjeriti i porotu, i suca, i javnost da sve te grozne stvari, od kojih je jedna i ubojstvo u prijenosu uživo, nije učinio tihi i neprilagođeni Arthur, nego Joker, kao dio njegove podvojene ličnosti, svjetina koja prati suđenje stoljeća u Gothamu oduševljeno veliča i glorificira Jokera. Joker je, u tom posrnulom i korumpiranom svijetu, simbol otpora. On je “prkos moćnome, zaštita slabome”. No što sve to – činjenica da je ubio petero ljudi (a ako se uključi i gušenje majke jastukom, za što nitko ne zna, onda šestero) i da ga zbog nečeg takvog monstruoznog slavi pola grada te da je napokon voljen, prihvaćen i cijenjen – čini jadnom Arthuru?
”Joker: Ludilo u dvoje” donosi priču o tome. No, nažalost, ovo je jako, jako loše. Prvi dio priče o Jokeru, posebice kada se gleda sada, s odmakom, i posebice u kontekstu postojanja i drugog, iznimno lošeg dijela, bio je dobra priča. Cjelovita. Osim dobre režije, vizualne prijemčivosti koja je jednostavno – lijepa, čak i u svoj svojoj mračnosti i turobnosti, pa čak i unatoč činjenici da je cijeli show u filmu ukrao Joaquin Phoenix, “Joker” iz 2019. jako je dobro donio priču o traumi. Jer, priča o Jokeru i nije ništa drugo nego priča o traumi i svom rasponu i golemoj moći tamne strane koju nemogućnost nošenja s njom nosi. Ovdje se ta priča nastoji produbiti i proširiti. I ta je premisa, odnosno redateljska želja za time, sasvim legitimna i O. K., jer nije baš da tema traume iz djetinjstva i posljedica koje ostavlja u odrasloj dobi nije zahvalna za takvo što. Međutim, kada se pogleda “Joker: Ludilo u dvoje”, najglasnije pitanje koje se postavlja bude: “Pa je li ovo stvarno bilo potrebno?” I riječ je o retoričkom pitanju jer, nažalost, bilo bi bolje da se tema – u ovom slučaju – nije proširivala. Uspjela bi se sačuvati koliko-toliko solidna priča iz prvog dijela koja je mogla i više nego dobro i uspješno funkcionirati i sama za sebe. Naravno, i ovaj dio ima nekoliko momenata koji se ističu. I to se ne ističu samo u kontekstu ovog uratka, nego u kontekstu općenitosti. I u širem smislu, riječ je o vrhunskim filmskim dijelovima slagalice.
Tu je, najprije, (opet) Joaquin Phoenix. “Joker: Ludilo u dvoje” nije baš tako phoenixocentričan film kao što je bio prvi dio. Valjda zato što je ovdje još jedna velika zvijezda rođena – Lady Gaga. Pa su onda odlučili podijeliti prezentaciju svojih glumačkih, pjevačkih, umjetničkih i inih vještina kojima je ovaj film tek pozornica na kojoj se izražavaju. I oni, u svom ludilu udvoje, a da su pritom oboje poprilično dominantni u izvedbama, funkcioniraju skladno. Međutim, čak je i ta skladnost slabašna da umiri i smanji ovaj filmski bućkuriš. Osim prekrasnih glazbenih točaka i bljeskova nečega “wow” što one donose, kao i već spomenute skladnosti i snažne kemije na relaciji Gaga – Phoenix, film je – besmislen. Toliko besmislen da se čak možda može reći da se nije trebao ni dogoditi. Jer, gledati kako su Lady Gaga i Joaquin Phoenix sjajni, moglo se i s nekom drugom pozadinom. Doslovno, toliko su sjajni i toliko se sve vrti oko njihove izvedbe da, da su davali običan intervju ili gostovali u nasumičnom podcastu, bilo bi ih jednako dobro gledati.
Istovremeno, upravo ta činjenica samo je pokazatelj koliko je drugi dio priče o Jokeru – bespotreban. Radnja u kojoj su klaćenja između toga je li Arthur Fleck mentalno bolestan, između toga je li on uopće Arthur ili je njegovo pravo ja zapravo Joker, kao i polovični prikaz njega kao nekog mračnog i pomalo poremećenog Robina Hooda, jednostavno je falična. U filmu se govori puno, a kaže se ništa do jedva išta. Likovi nemaju raskoš i bogatstvo kakvo se očekivalo, tijek filma je dosadan i isprazan, a jedine pozitivne točke su glazbene sekvence filma te Lady Gaga i Joaquin Phoenix kao takvi. Pa, ako je već tomu tako, jednak efekt pružila bi playlista sa soundtrackom iz filma i gledanje ovo dvoje velikih performera u bilo kojem drugom okruženju.
