U ovoj sredini često si volimo utvarati, ili tako predstavljati, da imamo neke posebne povezanosti s određenim svjetskim facama; bilo u politici, sportu, glazbi... No, priča o posebno emocinalnom odnosu između zagrebačke publike i američkog indie benda The National, nije nimalo napuhana. Poznato je kako je ta ljubav rasla, ali nije zgorega ponoviti da bi se bolje razumjelo što se u utorak navečer zbivalo na zagrebačkoj Šalati.
Kao totalno nepoznati 2004. nastupili su u KSET-u i pritom prodali svega 68 ulaznica, tri godine kasnije ugodno ispunili Pauk, 2010. privukli su tri tisuće ljudi u Boćarskom domu i, napokon, na Šalati došli do četiri tisuće gledatelja. Dakako, ova ulazna putanja nije nikakav zagrebački ekskluziv; bend je od albuma “Boxer” (2007.) počeo redati i osjetne komercijalne uspjehe, zaključno s činjenicom da je najnoviji album “Trouble Will Find Me” došao i do drugog mjesta najprodavanijih albuma, Tako danas The National u nekim drugim država nastupaju i pred većim brojem publike, ali ne nužno i s većim emocionalnim nabojem koji je prekjučer osjetno bubrio i doživio kulminaciju kada je pjevač Matt Berninger za vrijeme “Terrible Love”, predzadnje pjesme u bisu, sišao s pozornice i doveo pjesmu do kraja probijajući se kroz publiku. A onda je primarno pjevanje publike u akustičnoj verziji “Vanderlyle Crybaby Geeks” označilo kraj velikog druženja.
The National su istodobno nezahvalan bend za veće koncerte, osobito na otvovorenim prostorima, a djelomice imaju sve potrebne kvalitete za to. U prilog prvom ide introvertiranost njihove glazbe - sve finese i minijature u bogatoj, ali prigušenoj arhitektonici njihovih pjesama pogodnije su za slušanje u intimi doma - dok je naglašena himničnost melodija vrlo pogodna za pokretanje masa.
Ako je nešto bila slabija strana ovog koncerta, to je da su set listom dominirale pjesme s novog albuma koji, ruku na srce, ipak nema toliko moćnih skladbi kao “High Violet” i “Boxer” (najzagriženiji ili neobjektivni fanovi za to imaju svoju eufemističku teoriju: traži više vremena da se svidi), pa su dijelovi koncerta imali prazne hodove. Prva dva albuma bila su posve ispuštena, a nisu svirali ni sjajne skladbe poput “Apartment Story” (taj je hit zamijenila polusestra “Graceless”) ili “Anyone’s Ghost”. No, publika kao da nije imala zamjerke, a ima li u tom gotovo fanatičnom obožavanju djelomice i nešto pozerstva, to je već tema za neku drugu prigodu koja nimalo ne zasjenjuje vrline po mnogočemu vrhunskog koncerta.
