Dugo su Davora Špišića nagovarali da sjedne i napiše novi roman, a on se opirao jer se hrvao s nedostatkom vremenom. Taj je Osječanin, naime, i dramski pisac, scenarist, prozaik te novinar. Pokleknuo je lani, kada mu je sinula ideja koju je brzo pretipkao na papir. Njegov novi roman “Košer” upravo je izašao iz tiska...
Dugo se čekao vaš novi prozni uradak. Što je presudilo da konačno sjednete za tipkovnicu?
Marina Vujčić, urednica u Heni, za koju ne znam je li bolja urednica ili spisateljica, godinama me nagovarala da napišem prozu za njezinu kuću, ali sam se otimao jer nisam imao vremena. Pisao sam dosta za kazalište, televiziju, a još je tu i novinarski posao... Ideja mi se pojavila u glavi protekloga ljeta, a kada imam ideju, onda je i realiziram. Prvu rečenicu “Ne valja kad se stranci motaju po kući” napisao sam 30. prosinca, a prvu sam verziju teksta dovršio krajem ožujka. Kao da sam ga isprintao iz sebe...
I inače tako brzo pišete?
Pišem brzo, ali nakon “prve ruke”, slijede glancanja. Već sam s prvom verzijom bio jako zadovoljan, što mi je izuzetno važno – da je to najbolje što sam u danom trenutku mogao napraviti. Sve ostalo što dođe, nagrade, to mi je neki “drugi level”.
Supruga Anita prva je čitateljica vaših djela. Koliko vam je od pomoći pri stvaranju?
Uvijek je Anita prvi čitatelj, s time da je ne puštam blizu dok nije gotova “prva ruka” iako me uvijek moli da ranije “baci oko”, ali ne popuštam. Prvi signal za “Košer” bio mi je kad sam je čuo da šmrca dok čita. Rasplakala se, pa izgleda da sam pobudio emocije, a to je u ovome romanu jako važno.
U središtu je ljubavna priča iako je znakovito vrijeme radnje, od 1989. do danas, doba je to velikih lomova i povijesnih prevrata. Što je primarno?
Primarno je to ljubavna priča, prije svega sam htio napisati jaku melodramatsku priču o potrazi za ljubavlju, koja u slučaju mojih junaka traje 30 godina. Povijesno, društveno razdoblje koje se proteže od pada Berlinskog zida do 2019. – ja se tu krećem kroz vrijeme i prostor – zaista je bilo strašno turbulentno, sa svim mogućim društvenim lomovima, raspadima carstava, sustava, ratovima, ali to je neka pozadina. Prije svega sam htio napraviti priču o dvoje ljudi koji se bore za svoju ljubav bez obzira na to hoće li je dočekati ili ne, nećemo otkrivati kraj. Mislim da se isplati boriti za ljubav.
Glavni su likovi u poznim godinama...
Ljubo Zorica i njegova žena Rahela, koja je Židovka podrijetlom, oboje su u dobi od 70 godina kad roman počinje, 2019., ali su 30 godina već razdvojeni. Rahela se udala u Izrael i otišla, a Ljubo je ostao s njihovom kćeri jedinicom, zapravo, ona je svjesno ostala s njim kako bi mu pomogla jer si sam ni jaje ne zna ispeći kako treba. I Ljubo i Rahela su vrlo vitalni, puni nataloženog životnog iskustva, uspona i padova, i možda je tu njihova snaga.
Posvetili ste roman roditeljima: “Mami i tati. Pronašli su se i izgubili u prvom životu”. Jeste li inspiraciju crpili i u stvarnim likovima?
Sve što se oko pisca događa, uvijek skladišti u sebi, tako da sigurno ima i elemenata karaktera ljudi koje poznajem. Posveta roditeljima nema veze s pričom, ali posvetio sam im knjigu jer mislim da svoju ljubav u prošlom životu nisu uspjeli do kraja realizirati, ali vjerujem da se sada u nekim galaksijama, oboje su mrtvi, uspijevaju pronaći i zaista žive svoju ljubav.
Zašto “Košer”?
Košer je pojam iz židovske religije, kao što je u islamu halal, a odnosi se na niz obreda vezanih, prije svega, za prehranu. Samo se prednji dio mesa koristi u košer prehrani, a sir i meso, primjerice, ne smiju biti u istome tanjuru i doći u dodir. Metaforički, u romanu, to je potraga za košer ljubavi, što je najčišća ljubav. Ima, pak, i odraza u dramaturgiji romana.
A zašto nam je danas toliko važna ta ljubavna poruka?
U strašnome smo vremenu mržnje, u cijelom svijetu, a svjedoci smo i strašnog vala nasilja i mrzilaštva i kod nas u Hrvatskoj. Ne želim da zvuči kao floskula, ali zaista vjerujem da je ljubav za hrabre, a mržnja za kukavice. Slabosti se manifestiraju kao mržnja. I to bi bila i moja vodilja kroz roman, strašno bih volio da to bude kao nekakav melem i za sve što se uokolo događa, meni je bio... Naši se junaci žestoko bore za ljubav, do posljednjega daha! Hoće li uspjeti, to neka čitatelji samo otkriju.
I da ne zaboravimo... Koja je uloga redatelja i scenarista Igora Mirkovića u cijeloj priči?
On je gonič robova, i moj jako dobar prijatelj. Gledajući na Facebooku fotografije s tuluma ili iz teretane koje sam objavljivao, Igor je samo komentirao Marini Vujčić kako ništa ne radim, ništa ne pišem. Bio je, tako, jedan od motora i zaslužnika za ovaj roman.
Supruga Anita Schmidt, glumica HNK Osijek, i vi ste se nedavno vratili s putovanja u Afriku...
Volimo putovati bilo kamo, upoznavati nove ljude, otkrivati nova mjesta, to je najbolje uložen novac. Ulaganje u putovanja je nešto što vam nitko ne može oduzeti, ta iskustva sa susreta s novim ljudima, novim idejama, pa i problemima, doista nas oplemenjuju, osnažuju, ohrabruju. Tako je bilo i s dvotjednim putovanjem po Keniji, od safarija do svih sela koje smo posjetili, kamo se baš i ne ide. Strašno divna iskustva imamo sa širokogrudnim ljudima s kojima smo se susretali unatoč bijedi u kojoj žive. Neke naše ljude poslao bih tamo na psihoterapiju, one koji govore da mi grcamo u gladi jer to je strašno netočno!
Očito smo, kao narod, dosta ogorčeni...
Ima nešto u tome da smo stalno namrgođeni. Da ne zvučim kao životni trener, ali zaista sve ide bolje s pozitivom i osmijehom na licu. S kakvim se načinom života ljudi u Keniji bore i koliko su zahvalni za svaki bombon... Neko se naše dijete neće razveseliti tako novom Iphoneu jer će reći da kasnite šest mjeseci ako ste slučajno pobrkali model.
Koliko ste zemalja obišli?
Ne znam točno, dosta, ali još ima dosta posla. Od kontinenata nismo još bili u Australiji, i na sjevernoameričkom tlu – odustanemo svaki put zbog natezanja s njihovim vizama. Jasen Boko, divan pisac iz Splita i veliki putopisac, kaže: “Neću se predati do posljednje zemlje koju još nisam upoznao...”
