Paralelno s bumom dječjih slikovnica renomiranih hrvatskih autora odrasla publika sada može uživati i u slikovnicama prilagođenima svojoj dobi! Seks, nasilje i nagomilane frustracije neke su od tema kojima se u svojim slikovnicama bave Zoran Ferić, Darko Macan, Silvija Šesto, Zoran Žmirić, Denis Petričić i prerano preminula Milica Lukšić, a ilustrirali su ih poznati Dalibor Talajić, Štef Bartolić, Irena Jukić Pranjić...
Ideja s jedne kave
– Književnica Ana Đokić na kavi je piscu i ilustratoru Darku Macanu spomenula ideju slikovnice za odrasle. Pa je to nekako došlo do mojih ušiju. Htio sam to realizirati. Ana mi je sve prepustila. Htio sam da slikovnice budu upravo za odrasle, “zabranjeno za djecu”. I htio sam da budu crne, i po sadržaju i po ilustracijama i po izgledu – rekao nam je urednik biblioteke “Vrata u podrum” Zoran Pongrašić, koji je uz pomoć Ministarstva kulture prvo izdao tri, a potom još tri slikovnice koje čine možda i jedinu specijaliziranu biblioteku tog tipa u svijetu, u kojem su slikovnice za odrasle još uvijek rijetkost.
Kontrastom vulgarnog teksta i nevinog crteža ističe se knjižica Zorana Ferića koju je ilustrirala Irena Jukić Pranjić.
– Uredniku sam pala na pamet kao osoba koja bi mogla dati zanimljiv ženski odgovor za Ferićev tekst o perverznjaku koji seksualno uznemiruje žene. Kad sam ga prvi put pročitala, prilično me šokirao. Tek sljedeći dan shvatila sam da je u pitanju parodija na klasičnu bajku o princu na bijelom konju s kojim bi svaka čitateljica rado sretno živjela do kraja svog života. Umjesto toga, Ferićev “princ” mladim damama nudi mizeran život pun jada i seksualnog poniženja i, da bih podcrtala tu kontrastnu, parodičnu notu, u ilustracijama sam se referirala na kostime i ambijente bajke o Pepeljugi. Kontrasti su, koliko sam shvatila, glavna ideja cijele biblioteke. Za razliku od slikovnica za djecu, slikovnice za odrasle ne pružaju bijeg u snovito maštarenje, već nas suočavaju s hladnom i okrutnom stvarnošću i razbuđuju kao kanta hladne vode – rekla nam je Irena Jukić Pranjić.
Sličan kontrast vidljiv je i u priči “Zato što gledamo” Silvije Šesto, ranije objavljenoj u zbirci “Zagrebalica”.
– Raduje me što je moj tekst oslikao Štef Bartolić, ilustrator jednog od prvih naslova koje sam napisala za djecu, “Bum Tomice”. U tekstovima za odrasle često pišem o nasilju, onom vidljivom i nevidljivom, akutnom i kroničnom jer mi smo apsolutno nasilno društvo i proizvodimo na dnevnoj bazi tisuću nijansi nasilja. “Zato što gledamo” govori o onome što omogućuje nasilje i proizvodi mu topli i ugodni dom, a to je nereagiranje. Često i ne prepoznajemo sve manifestacije nasilja, no žrtva ih itekako prepoznaje i pati – kaže nam Silvija Šesto dodajući kako njen tekst na kraju otvara pitanje hoćemo li nasilje ostaviti i novim generacijama.
Već prelaze granice
Temom nasilja pozabavio se i Zoran Žmirić, čiju je priču o PTSP-ovcu u gradskom prijevozu ilustrirala Valentina Briški.
– Ta je priča skica za poglavlje mog romana “Pacijent iz sobe 19” koji je objavljen prošle godine. Pongrašić je zaključio da bi to dobro funkcioniralo u slikovnoj formi, a Valentinu je odabrao jer je skužio da ona može dići atmosferu cijeloj priči. Ja sam prezadovoljan kako je to ispalo, reakcije su odlične, a naša slikovnica upravo putuje za Kijev jer su Ukrajinci, od kad je tamo objavljen moj roman “Blockbuster”, jako zainteresirani za moj rad – rekao nam je Žmirić.
Među ilustratorima ističe se i Dalibor Talajić, zvijezda najvećih svjetskih izdavačkih kuća poput Marvela, koji je ilustrirao priču svojeg prijatelja Darka Macana.
– Moje je prokletstvo što zbilja volim svoj posao i najradije bih crtao sve što postoji, a volim i izazove. Kako nikad nisam radio slikovnicu za odrasle, a Macanov tekst gotovo je nemoguće nacrtati, imao sam veliku potrebu dokazati da ja to mogu. Pitao sam se kako prikazati ljepotu ili ružnoću likova, koja je za priču bitna, u mediju poput crteža koji sam po sebi nekome može biti lijep ili ružan. Odlučio sam to napraviti kombinacijom dvaju stilova: jedan je potpuno sterilan, maksimalno stiliziran i odražava prividnu čistoću i perfekciju kraljevstva u kojem se priča odvija, a s druge je strane maksimalno renderiran lik, do granice s realizmom, koji samim svojim tretmanom odskače od okoline. Takav nakazan, on je jedini zapravo životan u univerzumu u kojem obitava – rekao nam je Talajić dodajući da je izrazito zadovoljan rezultatom pa se nada da će biti i drugi.
A tu prostora za dvojbe nema jer radi se o velikoj novosti na hrvatskoj izdavačkoj sceni, eksperimentu koji je potpuno uspio i koji najtoplije preporučujemo svim odraslim čitateljima.
