Bile su to godine koje nisu ostajale u sjećanju, nekako obične i dosadne: 1982., ’83., ’84… Jugoslavijom je vladalo kolektivno Predsjedništvo, nedostajalo je benzina i južnog voća, a na televiziji je prevladavao ljigavi pop. O politici jedva da se imalo što reći i ljudi tog vremena s pravom su vjerovali kako su velika uzbuđenja zauvijek ostala u prošlosti. Čak ni u prirodi nije bilo naznaka o mogućim katastrofama, a jedna od posljednjih velikih epidemija, Variola vera, pravodobnom je intervencijom izolirana i uništena.
Pjevač i kompozitor grupe Majke Goran Bare prisjeća se te Orwelove 84. u kojoj je, skupa s basistom Nedjeljkom Ivkovićem Kilmisterom, u Vinkovcima odlučio osnovati Majke.
– U to vrijeme bilo je zajebano furati se na rock, ljude je to nerviralo, napadali su nas, vrijeđali, tjerali iz kafića… Sjećam se kada sam na crkvi autolakom napisao: „Milka je moja radost“, digla se velika buka, o tom grafitu se raspravljalo u komitetu i novinama, pitali su što sam time htio reći. Nisam ništa htio reći, obična zeka, provokacija nastala iz čiste dosade.
Društvo uvrnutih imena
I ja sam se sjetio tog grafita iako sam bio klinac i mislio sam da se radi o čokoladi „Milka“ koja je tada, prije 25 godina, predstavljala raritet i djecu je doista mogla obradovati. Tek sam se zapravo počeo motati u društvu tipova uvrnutih imena: Kilmister, Doktor Pankili, Korozija, Satan, Leš, Bljuzga, Adolf… O njima se pričalo pod velikim odmorima u školi – bili su lideri, frontmeni, vokali i zastupnici grupa kao što su Mitraljesci između dva rata, The Užas, Izuzetni leševi… Do njih se bilo teško probiti i mnogi bi prodali svoje roditelje za jednu večer provedenu u milosti tih umišljenih rock zvijezda, neizostavno odjevenih u crne kožnjake i podvrnute Super Rifle pod kojima su se rumenile visoke All Star tenisice, neovisno o godišnjem dobu.
Foto: Boris Ščitar
Oličenje istoka
Možda to danas zvuči nerealno, ali većina njih uopće nije imala dvojbe o tome što će raditi u životu. Bili su gotovo sigurni da će postati rock zvijezde iako je bilo malo onih koji su znali svirati gitaru. Takvi su, uostalom, išli na solfeggio u muzičku školu, a ne u kafić. Goran Bare već je bio poznata figura na korzu. Te 1984. iza sebe je imao nekoliko grupa: Duo debili, Razlagači, Radni ljudi i građani…
– Ja sam oličenje tog istoka – kaže Bare. – Obilježili su me okolina i ljudi s kojima sam rastao, ta zahrđala mehanizacija uz cestu i žene koje puše na plotovima ispred kuća, zatim čamci po ustajalim rijekama i velike šume kao u Louisiani – sve me je to stvorilo, odatle su moj blues i country. Našao sam sebe u tome iako sam vrlo brzo shvatio – kaže – da moram otići jer me nitko ne razumije. Ne razumiju me baš ni ovdje, u Zagrebu, ali tu mi je band, ovdje vježbamo iako ja nikamo ne izlazim, nemam zašto. Odbija me površnost na koju posvuda nailazim, kao da više nitko ne želi zagresti ispod površine. I bit će sve gore i gore – pesimistično govori Bare usred kreativnog nereda u svome unajmljenom stanu u jednoj od onih limenki u zagrebačkom Zapruđu. Ovdje su rolete na prozorima izgleda zauvijek spuštene, a momačkim stanom bezbrižno lelujaju plahte dima. Središnje mjesto u boravku zauzima veliki krevet s raskupusanim tekama i gomilicom papira: Baretove pjesme u nastajanju. Neke od njih napisane su flomasterom, mislim si, onim što mu je tada bilo pri ruci. Na ekranu televizora – umjesto slike – „zamrznut“ popis pjesama s albuma „Idiot“ Iggyja Popa iako je CD player bio posve stišanog tona.
Gitarista Zorana Čalića i Bareta zatekao sam kako uvježbavaju novu kompoziciju. Kilmister je, osluškujući jednim uhom, listao novi broj časopisa o oružju „Kalibar“ i pokušavao načeti temu o sukobu u Gazi.
– Ja sam za Hamas – dobacio je Bare, no ubrzo smo se iz Gaze vremeplovom opet vratili u osamdesete.
Foto: Boris Ščitar
– Jedva sam preživio te godine – svjedoči Bare. – Bio sam na izmaku snaga, nigdje nade. Na televiziji me ubijaju Yazoo, mislim si, ne mogu više to slušati, gotov sam, a onda se pojave Green on Red u emisiji „Rock Express“. Evo, pomislio sam, nisam jedini, mladež u svijetu također je željna rock and rolla.
Blues je počeo slušati preko Willija Dixona, a country ga je zaokupio slušajući grupe kao što su Green on Red i druge iz novovalne country scene.
– Kada sam njih čuo, sve mi se nekako posložilo u glavi, dobio sam viziju kakvu glazbu želim. Rekao sam Kilmisteru idemo napraviti band. Pridružili su nam se i Ivica Duspara na gitari, Željko Mikulić Korozija na bubnjevima i pokojni Marin Pokrovac kao već gotov gitarist. Snimili smo nulti album, demokazetu sa 14 pjesama, i tako je otpočelo putovanje s vinkovačkog kolodvora poznatijeg kao „štajga“. Odredišta su bila beogradski klub „Akademija“, gitarijade po Vojvodini, Slovenija te, dakako, Zagreb.
A onda se, kao što pjeva Bare, „1989. stvarno dogodila“. Osmijeh je izgubio pogibijom svojih dobrih prijatelja; na povratku s nekog tuluma jedan od dva automobila sletio je u rijeku Bosut. Tri momka su poginula među kojima i Marin Pokrovac, gitarist Majki. Bare i Kilmister bili su u drugom, „sretnijem“ automobilu.
Malodušnost i krize
Majke su se tijekom proteklih 25 godina često osipale; u vrijeme rata Bare je držao kafić na periferiji Vinkovaca, „Kod Bareta“, koji je često bio na meti raspojasanih bojovnika iz okolnih sela; bio je ugostitelj, neko je vrijeme radio na Ini, Zagreb je djelovao jako daleko. Bilo je razdoblja malodušnosti i kriza. Kilmister se odselio u Čakovec, Zoran Čalić je živio na relaciji Zagreb – Ljubljana, a Bare je iz dosade snimio demokazetu, danas kultni trash „Hali Gali Halid“. Povrh svega, grupu je ustrajno pratila i stigma droge. Seksa je bilo možda nešto manje, ali je zato bilo puno rock and rolla. U nekoliko navrata gotovo smo prežalili Majke i pomirili se s njihovim raspadom, no uvijek bi se – kao i poslije Plaćenika – uspijevali ponovno okupiti i ponuditi nešto novo i bolje. U vrijeme demokratskih promjena Majke su se angažirale u politici, na strani koalicije. Bare je bio predvodnik oporbene skupine među rokerima, otprilike kao Bruce Springsteen u SAD-u.
Foto: Boris Ščitar
– Kada smo napravili pjesmu „Vrijeme je da se krene“, pitali smo se tko će to slušati. A ona je odmah postala hit – sjeća se Zoran Čalić.
– Račan je bio super – kaže Bare. – Je l’ se vi sjećate Račana? To je bio jedini političar za kojeg mi je bilo žao kad je umro.
Danas Majke kao grupa djeluju zrelo. Imaju svoga menadžera i svoju cijenu na tržištu. Na koncerte više ne odlaze u rashodovanim kombijima, a uoči svirke uredno večeraju i održe radni sastanak na kojemu utvrde listu pjesama.
– Kako je danas biti roker u Hrvatskoj? – pitam na što Bare podiže obrve i pali novu cigaretu. U takvom društvu nije lako postavljati „pametna“ pitanja. Osim toga, Zokiju ta definicija „roker“ zvuči otrcano i preusko. Kilmister sliježe ramenima.
– A što možete, dečki – kaže Bare – kada je kod nas prihvaćena ta glupa riječ „roker“. Ali, kad već pitaš, ja živim solidno, i to isključivo za glazbu i od glazbe.
Otpadnički stil
Iako se za njega može reći da je hrvatska rock zvijezda, Bare je uglavnom zadržao svoj otpadnički izgled i životni stil; njegovo mišljenje bilo je i ostalo pomalo uvredljivo za malograđansko uho. Njega ne pozivaju u humoristične kvizove, rijetko je u medijima, a fotoreportere uglavnom ne zanima što radi. Uostalom, ne radi ništa posebno: veći dio dana sluša glazbu u zamračenoj sobi, smišlja tekstove i traži zvuk novog albuma. Kao grupa Majke se i dalje traže, upijaju iz različitih izvora i otvorene su za utjecaje. Svaki novi Čalićev rif u stanju ih je jako razveseliti i s puno entuzijazma govore o novom albumu. Odsvirali su mi jednu novu pjesmu radnog naslova „Volim te, draga“. Čisti blues, rekao bih, s finim Zokijevim improvizacijama na gitari i vapijućim Baretovim vokalom. Pitam ih kako to da mlade generacije uglavnom slušaju grupe koje su se afirmirale osamdesetih godina.
– Zato što mediji igraju samo na sigurno – kaže Bare. – Nema rizika. Ne smije biti rizika, to je ono čega se medijske kuće čvrsto drže. I točka. Ništa ne može isplivati na površinu iako vjerujem da će se i taj nered koji sada vlada jednom raščistiti. Mi ćemo tada biti već stari, ali sigurno je da ćemo ostaviti nekog traga. Bljesnut ćemo, to je sigurno – govori Bare svojim proročkim tonom – ali uvijek će ispred nas biti oni veliki s estrade. I to je OK. Mi smo se s time, kao band, pomirili.
Majke sam ostavio u skladateljskom žaru. Ispred zgrade osvrnuo sam se i ugledao spuštene rolete na prozorima Baretova stana. Kroz male proreze probijalo se sobno svjetlo. Do automobila na parkiralištu ispratio me vapijući Baretov glas. Radni ljudi i građani upravo su se vraćali s posla. Neki su nosili vrećice. Po izrazima na njihovim licima činilo se da uopće ne čuju pjesmu iz stana u prizemlju.
