Uvjerljivi kroničar frustrirane britanske radničke klase Ken Loach još jednom je uzdrmao filmski svijet razornom društvenom dramom, toliko upečatljivom i bolnom da djeluje poput skrivene kamere, a ne dugometražnog igranog filma.
Film naizgled romantičnog naslova “Oprostite, mimoišli smo se” prati prosječnu radničku obitelj iz Newcastlea, Rickyja Turnera (Kris Hitchen) koji se zapošljava u dostavnoj tvrtki i njegovu suprugu Abbie (Debbie Honeywood) koja radi kao njegovateljica nepokretnih osoba.
Tu je i njihovih dvoje djece, senzibilna i uredna Liza te nešto stariji, oštroumni, ali buntovni mangup Seb koji idealistički i pomalo anarhistički gleda na svijet. Novi trenutak u životima Turnerovih opterećenih dugovima, kreditima i nedostatkom vremena za bilo što dolazi kada Ricky pronalazi posao u tvrtki koja dostavlja pakete.
No da bi počeo raditi, mora kupiti kombi, a da bi kupio kombi njegova supruga Abbie mora prodati svoj automobil, što njoj komplicira život i svakodnevni obilazak osoba koje njeguje.
Loach se ovdje ponajprije fokusira na Rickyjev posao koji i nije pravi posao u smislu poslodavac–radnik: Ricky je zapravo samozaposlen, dobiva naknadu, a ne plaću, nema pravo na slobodan vikend, dan, čak ni na slobodan sat, jer mu tzv. pištolj u kojem su svi podaci pišti već nakon 2 minute ako kombi stoji u mjestu. “Vi ne radite za nas, vi radite s nama”, objašnjava mu filozofiju odnosa njegov novi šef, a ta filozofija u suštini znači: “Mi nismo odgovorni za ništa, vi ste odgovorni za sve”.
I kod nas ima takvih primjera samozapošljavanja, pogotovo u području taksiranja i dostave, ali Loach priču diže na višu razinu pa problematizira odraz takvog nemilosrdnog rada na cijelu obitelji. Rickyja će ovaj novi svijet opkoliti sa svih strana, kao da mu život omotava selotejp oko tijela i glave, ne ostavljajući mu prostora da miče udovima, govori i diše.
Ken Loach, inače dvostruki dobitnik Zlatne palme, nije baš najveći estet, u njegovim filmovima nema impresivne fotografije, a u ovom filmu tek se pri samom kraju moglo čuti malo glazbe. Ali on uvjerljivo i čvrsto gradi portrete očajnih likova koji su zarobljeni jedinim sustavom koji im omogućuje opstanak, pri tome im dopuštajući emotivnu neposrednost u odnosima. Loachov film nije za svakoga: tjeskoban je, tmuran, beznadan, ali istovremeno iskren, istinit i snažan. Usmjeren je na poražavajući status radničke klase u zapadnoj Europi, a poentira sugestijom da i ovdje postoje slamovi, samo što su ovdje oni betonski i još bezdušniji. Ovaj film najveće je osvježenje u redovitom hrvatskom kinorepertoaru i vjerujte – nećete ga lako zaboraviti.
