Nije vidjela svrhu svakodnevnog ustajanja i odlaska u školu. Osobito se besmisleno činilo zimi. Ulična rasvjeta lagano je treperila dok je koračala sa slušalicama u ušima i kapom nabijenom na glavu. Samo su joj obrazi i nos bili izloženi zraku i pekli su ju od hladnoće.
U glavi joj je drečala muzika i, dok je čekala zeleno na semaforu, zamišljala je kako bi bilo baciti se pod neki od automobila koji su prolazili ispred nje. Nije mogla vidjeti vozače, auti nisu imali nijednu ljudsku karakteristiku. Razmišljala je o tome kako bi ju u prvi mah vjerojatno zaboljelo. Ali, nakon toga bi sve nestalo. Sav košmar njezinih misli i uspomena. Bolnička soba, tablete... Sve bi nestalo.
– Reci mi, kako ti je kod tete? – upitala ju je prije sata nasmijana pedagoginja. Uvijek je bila nasmijana, toliko da su sve njezine riječi zvučale besmisleno.
–OK – odgovorila je.
– A razred, kako je u razredu?
Pogledala je prema prozoru u dnu hodnika. Kako bi bilo skočiti na beton s drugog kata? Možda bi preživjela. Možda bi osjetila bol. Onakvu kakva se lijepi na kožu i odzvanja tijelom toliko da uskoro uguši samu sebe. Njezin je otac imao tešku ruku. Jedan udarac u beton morao je boljeti manje nego puno uzastopnih udaraca glavom u zid.
– Uklopit ćeš se ti – zaključila je pedagoginja.
Prvi sat imali su glazbeni. Sjela je u prvu klupu jer je to bilo jedino mjesto s kojeg nije vidjela razred. Kada su se vrata zatvorila, nastao je muk koji ju je natjerao da podigne pogled. Ispred nje stajao je visoki čovjek u crnom s dugom kosom.
I dok je profesor na zamjeni pisao svoje ime na ploči krupnim rukopisom, u njoj se počeo buditi osjećaj zainteresiranosti koji se povremeno pojavljivao, ali je obično bio kratkotrajan i slab. Gledala ga je, tek povremeno gubeći koncentraciju. Nije ga mogla istovremeno slušati pa je samo promatrala njegove žustre pokrete i odlučne crte lica. Uspjela je zadržati interes malo dulje nego inače.
Kada je došao red na nju da se predstavi, pogledao ju je ozbiljno, bez uobičajenog opreza u ophođenju prema njoj na koji je bila navikla. – No? – požurivao ju je. Netko iza nje dobacio je da je sporija zbog tableta, na što se razredom prolomio smijeh.
– Pa što onda? – viknuo je prešavši žustro pogledom po razredu. – Većina odrasle populacije u ovoj zemlji je na opijatima, bit ćete i vi – vratio je pogled na nju. – Anita – promumljala je, promeškoljivši se u stolcu s nelagodom.
– Je l' i ti slušaš cajke? – upitao je. – Po odjeći bih rekao da si alternativnija, ali s vašom se generacijom nikad ne zna. Razred se opet nasmijao. – Nije to smiješno! – ušutkao ih je. – To je tragično! Konformisti ste, a ne znate ni što ta riječ znači! – pogledao je u nju. – Svi vas gaze.
– Ne slušam – prozborila je razgovjetnije nego prije, izazvana da se obrani. Kimnuo je glavom i nastavio s prozivkom.
Na kraju sata podijelio im je CD-e i rekao da ih za zadaću poslušaju i napišu svoje dojmove. Anita je poslušala CD Pink Floyda koji je dobila. Poslušala ga je nekoliko puta, zaključana u svoju sobu, ležeći u mraku. Ali, kada je uzela olovku u ruku i pokušala zapisati nešto od misli koje su joj se rojile po glavi, nije se osjetila sposobnom to učiniti. Izgubila je interes, a misli su se raspršile kao baloni od sapunice.
– Di je tvoja zadaća? – upitao ju je na idućem satu.
– Nemam.
– Zašto?
– Profesore, njoj se oprašta! – doviknuo je netko.
– Svaka budala može napisati osobni dojam o muzici, nema se tu što opraštati! – dreknuo je, opet se obraćajući čitavom razredu. Počeli su se smijati i Anita je iznenada osjetila blago titranje ljutnje u sebi. Vidjevši to, profesor je nastavio: – Za to nema isprike.
Ustala je i izašla van iz učionice, zalupivši vratima za sobom. Ubrzano je disala i čudila se osjećaju koji ju je prožimao. Već dugo nije osjetila lupanje vlastitog srca, znoj koji izbija ispod pazuha i zujanje u ušima. Bila je bijesna. Balon oko nje bio je uzdrman.
Slušala je CD do jutra sjedeći na podu s olovkom i papirom u ruci. I, malo-pomalo, uspjela je. Nespretnim, drhtavim rukopisom, zapisala je nekoliko misli koje je profesor na idućem satu letimično pročitao dok se ona crvenjela od užasa. Zatim ju je pogledao i kimnuo glavom, a ona je odahnula, osjećajući sasvim malu dozu zadovoljstva u sebi.
Donio je gitaru i odsvirao im nekoliko primjera o kojima je govorio. Nije shvaćala o čemu priča, ali gledala je kako prstima stišće žice. Osjetila je bolove na vrhovima prstiju, kao kada je učila svirati. Bila su to sretna vremena, kada je bila sama s mamom. A onda se tata vratio. I bojala se svirati jer njemu je smetala buka. I više nije mirno ležala u krevetu noću. Zvukove gitare zamijenilo je vikanje, lupanje i majčin plač. Sve dok i nju nije utišao.
Osjećala je da joj suze naviru na oči dok je profesor svirao. Dugo nije plakala. Tako dugo da ju je to uplašilo. Ustala je i izjurila iz učionice.
Na kraju sata, kada su svi otišli, vratila se po svoje stvari. Trpala ih je u torbu ne gledajući profesora koji je i dalje prebirao po gitari. – Jesi li kad svirala? – upitao ju je.
Pogledala ga je. Pitala se što ju je odalo. – Malo.
– Hoćeš? – primio je gitaru za vrat i ispružio ju prema njoj. Odmahnula je glavom i izašla.
Nakon zadnjeg sata krenula je, umjesto prema izlazu, prema vratima učionice iz glazbenog koja su bila blago odškrinuta. Vidjela je da je profesor odjurio u zbornicu i zaključila da je gitara nezaštićena.
Primaknula se vratima poput lopova i provirila. I zaista, stajala je tamo, položena na stolu, osvijetljena neonskim svjetlima, tako slična njezinoj.
Približila se, sjela na profesorov stolac i uzela ju u ruke. Sjećala se osnova, ali prsti su joj bili ukočeni. Ipak, olakšanje koji je osjetila kada je dotaknula žice, kada je začula zvuk koji sama proizvodi, natjeralo ju je da zaplače. Potiho, nenametljivo, ali sigurno. Svirala je i plakala. Balon oko nje raspršio se. Nije više bila sigurna od vlastitih osjećaja. Čula ih je.
Svirala je sve što je znala, usuđujući se griješiti. I bila je opet svjesna svega. Svega osim profesora koji je stajao ispred učionice i slušao, zadovoljno se smješkajući, strpljivo čekajući da završi.
Tri mjeseca kasnije, jutra više nisu bila mračna. Odlazak u školu postao je malo lakši. Stajala je na istom semaforu i razmišljala samo o pjesmi koju je slušala, pokušavajući uhvatiti u glavi onaj jedan ton koji je nedostajao u njezinoj reprodukciji.
Tog je istog jutra profesor, već neko vrijeme nezaposlen, koračao pločnikom nedaleko od nje. Kada ju je ugledao na semaforu, zastao je. Nije htio da ga vidi.
Malo manje blijeda i koju kilu deblja nego kada ju je upoznao, pratila je ljude oko sebe pogledom. Glava joj se blago njihala u ritmu, a na njezinom je licu uspio ugledati diskretni smiješak.
I on se nasmijao. I nije osmijeh uspio izbrisati s lica ni kada je došao doma. Njegova djevojka upravo je odlazila na posao. Dodala mu je novčanicu od deset kuna i na tren se zagledala u njega. – Neobično si sretan s obzirom na okolnosti. – dobacila je i izašla.
Gledao je kroz prozor za njom, razmišljajući o onome što je rekla. Dan pred njim bio je dug, a nije imao puno izbora. Sjeo je na kauč i uzeo gitaru u ruke. Čim je zasvirao, osmijeh mu se vratio na lice. Je, profesor je zaista bio sretan.
konačno. nakon dosadnih i pretencioznih i ubitačnih radova, jedna lijepa priča.