“I što pogledam sve je pjesma i čega se taknem sve je bol”, citirala je riječi nobelovca Ive Andrića književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović na svečanoj akademiji kojom je u znamenitoj Ilirskoj dvorani Preporodnog doma na Gornjem gradu Hrvatsko kulturno društvo Napredak Zagreb obilježilo sto godina od objave prve Andrićeve knjige “Ex Ponto”. Ova je intimistička Andrićeva rečenica ostala zabilježena u njegovu pismu zagrebačkoj prijateljici Zdenki Marković koje joj je poslao u svibnju 1918. godine iz Krapine, a njome završava i treći, završni dio “Ex Ponta”, knjige koja je objavljena krajem kolovoza te godine u nakladi časopisa Književni jug, i to baš u Zagrebu. Naslovnu stranicu knjižice u čiju je vrijednost mladi Andrić sumnjao izradio je znameniti hrvatski slikar Ljubo Babić, a tiskao ju je Hrvatski štamparski zavod.
Gubitak ranog djetinjstva
– Kada sam 1992. rekla da bi u Zagrebu trebalo organizirati tribinu u povodu stote obljetnice rođenja Ive Andrića, rekli su mi da sam djetinjasta. Kada sam govorila da se na kroatistici mora predavati Ivo Andrić, također sam bila djetinjasta. Valjda sam djetinjasta otišla i u mirovinu – rekla je Julijana Matanović podsjetivši ukratko na Andrićev životni put i njegovo krštenje, ali i na činjenicu da je sa samo dvije godine morao napustiti majku.
– Prva stipendija koju je Ivo Andrić dobio od Napretka 1903. godine iznosila je 200 kruna. Kako je bio loš đak, stipendija je 1905. smanjena na 120 kruna. Neko vrijeme mu je bila i ukinuta, a onda je 1909. bila povećana na 150 kruna. Kada je otišao u Zagreb 1912., iznosila je 600 kruna, da bi za odlaska u Beč 1913. godine bila povećana na 1200 kruna – rekla je Julijana Matanović istaknuvši da je Andrić znao vraćati dugove te da je u životu nadoknađivao gubitak ranog djetinjstva.
– Za mene je “Ex Ponto” knjiga velike tjeskobe i vrlo osobna knjiga. Od svih koji su ocjenjivali tu knjigu najviše mi se sviđa ocjena mog profesora Milivoja Solara koji je za nju rekao da ima strukturu baroknog plača – rekla je Julijana Matanović spomenuvši i pisma koja je Andrić pisao zagrebačkoj studentici violine Eugeniji Gojmerac, a koja su odnedavno u posjedu HKD-a Napredak Zagreb i u kojima Andrić piše i da “voli Hrvatsku nesretno i stalno”.
U odličnom umjetničkom programu koji je osmislio Niko Pavlović u Ilirskoj dvorani tekst “Ex ponta” interpretirali su dramski umjetnici Ornela Vištica, Dragan Despot, Vinko Kraljević i Pavlović, dok su u glazbenom dijelu programa nastupili otac i kći, i to violinist Goran Končar i violončelistica Ljerka Končar. Izvodili su i djelo Ljerke Končar “Memories” koje se odlično uklopilo s oporim ali lucidnim Andrićevim mladenačkim lirskim tekstovima.
– Hrvatsko katoličko potporno društvo početkom 20. stoljeća prepoznalo je dječaka Ivu Andrića koji i nije bio dobar đak. Ponosni smo da je to društvo preraslo u Napredak. Ivo Andrić je i hrvatski pisac, ali mi ga želimo dijeliti i s drugima jer se njegove riječi ne mogu dijeliti. Ponosni smo da je Napredak u svojoj povijesti stipendirao 16.000 đaka i studenata, Hrvata i katolika iz BiH – rekao je predsjednik HKD-a Napredak Zagreb Miljenko Puljić, koji je u suradnji s Večernjim listom organizirao dostojanstvenu akademiju nazvanu “100 godina progonstva”.
Knjigu je pisao četiri godine
– S Andrićem ta progonstva na žalost nisu stala – rekao je Puljić poručivši da će se Napredak boriti za svaku dušu. Andrić je svoju prvu knjigu pisao četiri godine, i to u Mariboru, selu Ovčarevu, gdje je bio u internaciji, Zenici, Zagrebu i Krapini, gdje se liječio od tuberkuloze. U pismu Zdenki Marković iz svibnja 1918. samokritični Andrić piše “Ex Ponto sam dovršio, složio i samo još prepisati i – odlučiti se na štampanje. Nema ga mnogo. Nekoliko sam stvari pokazao Miši, on je oduševljen. Ja ne. Moram ga čitati kod Vas kad je sregjen”, piše Andrić prijateljici koji je za života bio krajnje oprezan prema svojoj prvoj knjizi.
Daleko najbolji poznavalac plemena sa prostora bivše Jugoslavije. Nitko ta nesretna plemena nije bolje opisao. Uzmite njegove knjige, čitajte ih i hodajte i bacite pogled okolo i uvjerit će te se da je i danas sve isto. Poslušaj me Rusmire Mahmutčehajiću i uvjeri se!