Mala, pomalo klaustrofobična dvorana SEK Teatra &TD poslužila je kao pozornica za novu predstavu hiperproduktivnog Olivera Frljića, u kojoj se autor bavi vlastitom biografijom i problemom odgovornosti (auto)biografa prema preostalim članovima obitelji.
Predstava znakovita naziva "Mrzim istinu" ponovno je poslužila Frljiću za razradu teze da je kazalište laž, propitujući granice fikcije i realiteta, na trenutke rašomonski analizirajući ključne trenutke iz obiteljske povijesti – upoznavanje budućih roditelja, neželjenu trudnoću i smrt jednog djeteta, bračnu nevjeru, nasilje te utjecaj političkog previranja na početku devedesetih na život etnički miješane četveročlane obitelji u BiH.
Artefakti obiteljske povijesti
Iako je čestim relativiziranjem iznesenoga jasno naznačeno da se izvedba razlikuje od stvarnih trenutaka iz Frljićeva života, u njoj se kao rekviziti pojavljuju obiteljske fotografije (Pogledaj ga! Izgledao je kao štakor! – uzviknut će Ivana Roščić u ulozi majke, pokazujući sliku malog Olivera publici) i drugi artefakti iz redateljeva osobnog arhiva.
Funkcionalna scenografija predstave postavljena je oko stola u središtu prostorije, za kojim eskaliraju beskrajne svađe, ali i za kojim se trudimo praviti da je u očito disfunkcionalnoj zajednici sve pod kontrolom.
Nelagodna atmosfera
U obitelji je najdominantnija majka, u interpretaciji Ivane Roščić prikazana kao zajedljiva provincijalka ovisna o nikotinu, upitne roditeljske kompetencije.
Uloga oca, slabića sklona guranju problema pod tepih, čija nesigurnost svako malo eskalira u silovitoj agresiji, pripala je uvjerljivom Rakanu Rushaidatu.
Ciničnu poziciju djeteta, ali i personifikacije odraslog redatelja, preuzeo je mladi Filip Križan, a njegovu sestru, često bačenu u drugi plan, tumači Iva Visković.
U skučenu prostoru SEK-a oni nas uvlače u nelagodnu atmosferu obiteljskih razmirica, začinjenu crnim humorom i autoironijom, s univerzalnim problemima koje publika lako razumije.
još jedan debilni uradak malog smrada