Na prošlotjednim Danima arhitekata 3.0, godišnjem strukovnom okupljanju u organizaciji Hrvatske komore arhitekata, opća tema bila je javni prostor. Najupečatljiviju prezentaciju održao je jedan od naših najuspješnijih arhitekata Branimir Medić koji je nizom primjera pokazao što je javni prostor, kako nešto postaje javni prostor, koliko je u tom smislu važna kolektivna svijest. Branimir Medić rođen je u Splitu, izgledom pomalo podsjeća na znamenitog režisera Jima Jarmuscha, u Nizozemskoj je već 30 godina, radi u arhitektonskom birou de Architekten Cie. u kojem mu je partner Pero Puljiz, još jedan naš ugledni arhitekt, a grade širom svijeta. Sjećamo se kada smo čitali o tome da im je povjeren i projekt potpuno novog grada u Rusiji.
– Bilo je to za nas sjajno iskustvo, no nakon što je na lokaciju dovezena mehanizacija, sve je stalo. Poslije smo doznali da se investitor susreo s “problemima” – uz smijeh će Medić ističući Rusiju kao plodno tlo za arhitekturu i, prije svega, planiranje prostora, gdje se unatoč velikom pritisku kapitala uspijeva sačuvati tradicija planiranja, dok je kod nas potpuno nestala.
Zašto ste upravo Nizozemsku izabrali za razvoj karijere?
U Nizozemsku sam otišao 1990, na postdiplomski studij, nakon što sam završio fakultet u Zagrebu. U Hrvatskoj se što se tiče struke u tom trenutku nije previše toga događalo. Najviše me zanimao nizozemski, potpuno drukčiji pristup prostoru. Nizozemci su velikim dijelom protestanti sto je već kulturološki bitna razlika, kolektiv je puno bitniji od individue, ovdje je upravo obrnuto, dakle riječ je o dva potpuno različita pristupa. Nizozemska je također bila vrlo interesantna sredina u kojoj su se događali novi eksperimenti, pretpostavljam da je od 1990. do 2000. bila jedno od najzanimljivijih mjesta na svijetu kad je riječ o inovativnoj arhitekturi. Istovremeno su djelovale dvije potpuno različite filozofije čijem smo dijalogu mogli osobno svjedočiti na Berlage Institutu.
Herman Hertzberger i Aldo van Eyck predstavljaju strukturalizam s velikim zanimanjem za lokalnu zajednicu, dok u isti mah OMA na čelu s Remom Koolhaasom promovira globalnu ideju visokog urbanizma, sinergiju različitih programa i kultura. Koolhaas piše čuvenu knjigu “Delirious New York” u kojoj govori o potrebi znatnog progušćivanja koje je New York prošao, a isto se naziralo i u svim ostalim gradovima. Činjenica je da je potrebno stvarati uvjete da bi sve više ljudi moglo živjeti u gradu. Migracije u gradove nevjerojatne su što uzrokuje nezaustavljiv rast gradova. Kada sam došao u Nizozemsku, imala je 15 milijuna ljudi, sada ima 17,5. Problem gustoće očito se morao riješiti intenzivnim progušćivanjem gradova i Koolhaas je to najavio “Deliriousom”.
U nas je javni prostor postao stalna tema, sada se spominje gradnja, odnosno prenamjena Zagrebačkog velesajma. Što mislite o tom prostoru i tim planovima?
Novi Zagreb i Zagrebački velesajam sagrađeni su u jednom naprednom duhu tadašnjeg vremena. Oni su bili perjanice razmišljanja tog vremena. Kvartovi Novog Zagreba planirani su dijelovi grada koji funkcioniraju u svim svojim segmentima, od planiranja, organizacije, organizacije gradnje, tehnologije građenja, načina korištenja prostora, infrastrukture, sve je bilo uzeto u obzir, i to je definitivno plan koji je proveden na svjetskom nivou. Za razliku od danas tada su postojali hijerarhija, planiranje pa izgradnja. Danas je to, nažalost, izgubljeno. Istovremeno Velesajam je fenomen za koji će nam trebati dosta vremena da ga dostignemo. Kao dječak odlazio sam tamo gledati Apollo, Amerikanci su donijeli kapsulu! Sa sjetom se mogu sjetiti tih dana, za grad i cijelu državu to je značilo jako puno. Nevjerojatno je da smo danas izgubili svijest o tome što smo nekada imali. Šteta.
Što biste vi učinili s tim prostorom?
Najprije treba dobro razmisliti što bi tamo programatski trebalo biti. Ja bih se vjerojatno vratio na neku varijantu inovacijskog prostora, takvog koji je tada bio prostor 20. ili 21. stoljeća, pa bih razmišljao što učiniti s tim prostorom da postane Zagreb 3.0. Nije nužno sačuvati svaku kuću, puno je vrednije steći svijest o tom prostoru, što je taj prostor značio za grad, što bi mogao značiti. Zašto rušiti nešto ako je dobro, zašto ne mijenjati nešto ako je loše? No, prije toga treba razmisliti što napraviti, razgovarati s građanima, ući u dijalog, shvatiti što je kapacitet tog prostora. Danas je to prostor koji je, nažalost, ostao potpuno izoliran. Jer Zagreb nije riješio javni transport. Kada je građen Zagrebački velesajam, glorificiran je automobil, svi smo tamo dolazili automobilom, naravno tko ga je imao. U današnje doba u Europi se automobil istiskuje iz grada. Želim reći da ne možemo željeti graditi najveću gustoću grada na prostoru do kojega nije adekvatno riješen javni gradski transport, to je nesuvislo. Centri se grade uz važna čvorišta javnog transporta, a ovaj prostor, osim sto je “slobodan”, nema nikakve druge uvjete da bi postao centrom.
U Zagrebu su sagrađene i velike građevine za koje se postavlja pitanje lokacije ili uopće njihove potrebe u ovom gradu. Koje je vaše mišljenje o tome?
Grad se mora razvijati korak po korak. Morao je prijeći Savu, širiti se. Novi javni sadržaji bitni su da bi se pokrenuo neki novi prostor, da bi se dovelo što više ljudi, što više interesa u određeni prostor. Pitanje je kako se to radi i radi li se na pravom mjestu. Mislim da ni Arena ni MSU nisu na pravom mjestu. MSU je napravljen na jednom megakrižanju i osim njega ne postoji ništa slično u neposrednoj blizini što bi tamo podržalo javni život. Jedan je muzej nedovoljan, trebalo je odabrati neki prostor u kojem će se dogoditi veći broj sličnih sadržaja. Da je MSU našao mjesto u prostoru Zagrebačkog velesajma, privukao bi i neki drugi muzej, drugu instituciju, nakon nje treću, parkove, mislim da bi tada Zagrebački velesajam i MSU imali puno veći dignitet i puno veću kvalitetu. Ovako smo dobili jednu kuću o kojoj ne bih želio govoriti, koja je potpuno izolirana i apsolutno nefunkcionalna, ne omogućuje potencijal za javni prostor u svojoj neposrednoj okolici. Propuštena prilika. Isto je tako i Arena na potpuno pogrešnom mjestu, očigledno lokacija nije odabrana planiranjem i strategijom razvoja grada, nego, meni nejasnim, drugim parametrima. Relativno je lako dostupna automobilom, no što je s ljudima koji nemaju automobil ili ga ne žele imati. To je neodrživo.
Iznijeli ste u svojoj prezentaciji i primjer gradnje kuće koja je nepogrešivo vezana za vlasnika kao što nepogrešivo pripada naselju u kojem je sagrađena. Kako se tako nešto postiže?
Gradska administracija mora razgovarati sa zajednicom, to je broj jedan. Gradska administracija nije neki otok ni brod pa je oko njega neko more. Oni su ti koji moraju pokrenuti komunikaciju s građanima, vidjeti što im treba. To je prvo pitanje nakon kojega se ide dalje. Arhitekt i urbanist pri kraju je lanca, kada već postoji ideja čime bi određeni prostor trebao biti definiran, i može doprinijeti da se postigne jedan nivo više. Najvažniji su ljudi koji rade na razini grada, sociolozi, urbani planeri, planolozi, niz stručnjaka koji mora biti uključen u razmišljanje o tome što gradu i njegovim građanima treba.
Imali ste velike planove sa svojim studijem u Zagrebu, no danas je on daleko od želja koje ste imali. Što se dogodilo, zašto ste manje aktivni?
Naš studio još uvijek funkcionira u Hrvatskoj zahvaljujući izuzetnom naporu naše direktorice Cie HR Sunčane Rapaić. Radimo i drugdje izvan Nizozemske i svuda se od nas očekuje i vrednuje maksimum. Pozivani smo da bismo prenijeli svoje znanje i stručnost. U Hrvatskoj nam govore: “Ne razumijete kako ovdje stvari funkcioniraju”, tako da smo stekli dojam da nismo potrebni, da ljudi ovdje nisu spremni prihvaćati znanja i iskustva koja bi mogla biti jako korisna, govoreći kako je ovdje sve drukčije! A mi preferiramo znatiželjna, otvorena društva u kojima učimo jedni od drugih. Ako možemo birati, radije idemo tamo gdje nas doista trebaju.
Gdje ste imali adekvatna iskustva u projektiranju, barem u odnosu na Zagreb?
Pa gotovo u svim zemljama. Radili smo jedan izuzetan projekt u Tajvanu, tamo smo razgovarali izravno s ljudima iz politike i s građanima te smo realizirali jedan predivan projekt, kulturni centar, koji uopće na početku nije trebao tako izgledati, nego je na kraju dobio potpuno novu formu. I sada građani u njega dolaze, zadržavaju se satima i onda kad se ne događa nešto bitno. Dijalogom smo uspjeli shvatiti što im treba. Slično sada radimo i u Moskvi, razgovaramo s investitorima, ali i s korisnicima da bismo shvatili njihove potrebe. Tako zajedničkom energijom dolazimo do novih ostvarenja. Jednostavno, gdje god radimo razgovorima dolazimo do održivog rješenja. U Hrvatskoj bi to redovito izostajalo.
Moskva? Nisu li zemlje bivšeg SSSR-a poznate po pretjerivanju u arhitekturi?
U Rusiji uglavnom radimo u Moskvi. To je ozbiljan grad s ozbiljnom kulturom i tradicijom. Rusija je organizirana država, dakako sa svim svojim problemima, Putinom i svime što s tim ide. Tamo se ulaže jako puno kapitala i jako se puno radi. Prostorni resursi nisu beskonačni pa se jako pažljivo koristi prostor. Naravno, kao i svugdje u svijetu, i tamo postoje kvalitetne i manje kvalitetne investicije. U Moskvi se jako puno gradi, razlog je što je Rusija još uvijek centralizirana država pa se golem kapital slijeva u taj prostor, a posljedica toga je da cijena zemljišta jako raste. Visoka ulaganja pretpostavljaju rad s kvalitetnim konzultantima. Rusija još nije uspjela razviti nove tehnologije, novi način građenja, pa se to nadoknađuje globalnim znanjem, pozivaju arhitekte i planere iz različitih dijelova svijeta da bi unaprijedili svoj grad. Tako je i umjerena nizozemska arhitektura, u koju i nas ubrajam, našla plodno tlo na moskovskom tržištu.
Što mislite da je najbolje u našoj arhitekturi?
U Hrvatskoj ima odličnih arhitekata, “Orgulje” Nikole Bašića svjetski su nivo, Ante Kuzmanić cijeli se život bavi Splitom kao gradom u cjelini. Imamo ljudi sa sjajnim ostvarenjima, bilo bi potpuno nepošteno ne spomenuti da imamo zaista respektabilne arhitekte. No, nikada nije problem u izuzetnim ljudima, problem je, možda je grub izraz, u sivoj masi. Ako je ona kvalitetnija, onda će i ti biseri zasjati, ako je lošija, i oni će se izgubiti.
Kako će po vašem mišljenju izgledati grad budućnosti?
Pogledajmo filmove “Metropolis”, “Blade Runner”. Činjenica je da se gradovi nikada neće napuštati, bit će sve zanimljiviji. Prema nekim statistikama, u roku od nekoliko desetljeća većina će stanovništva živjeti u gradovima. To je sigurno, grad je vrlo interesantan iz više razloga – ljudi žele biti blizu jedni drugima, grad nudi više prilika, što su veće gustoće, to je više prilika za ostvarivanje boljih i kvalitetnijih ciljeva, prije svega tu mislim na ekonomske i socijalne. Gradovi su održivi, u njima treba manje infrastrukture, grijanja, troši se manje energije, neusporedivo su efikasniji od horizontalnog, širokog prostora. Gradovi rastu u visinu, u cijelom svijetu eksperimentira se u traženju rješenja organizacije gradskog života na više razina. Početkom 20. stoljeća talijanski futuristički arhitekt Antonio Sant’Elia u svojem manifestu “La Citta Nuova” crta i opisuje grad u kojem su visoke kuće, osim u parteru, povezane i visećim mostovima poput paukove mreže. Gradovi visoke gustoće kao što je Hong Kong već su to i realizirali.
Što je u današnjem vremenu posao arhitekta?
U Hrvatskoj postoji percepcija o arhitektima kao o umjetnicima. Potpuno pogrešno. Arhitekt je profesionalac koji mora dobro razumjeti niz aspekata da bi uopće mogao funkcionirati. Holistički pristup to mu omogućuje jer o svemu mora znati nešto, a sve to ne zna do kraja pa je primoran surađivati s drugim profesijama kako bi postigao svoj vlastiti cilj, iako je u svemu tome središnja figura. Arhitekt nije netko tko na svojem stolu nacrta neku genijalnu ideju kojom se drugi oduševljavaju. On od prvog dana mora komunicirati s konstruktorima, sociolozima, inženjerima održivosti, prometnim inženjerima i mnogobrojnim stručnjacima da bi stvorio projekt u kojem je on središnji kotačić, da ne kažem menadžer. On je taj koji mora pomiriti sve interese u svrhu stvaranja kvalitetnog prostora i arhitekture.
Koliko su financije važan čimbenik u stvaranju dobre arhitekture? Je li dobra arhitektura neophodno i skupa?
Uvijek je dobro da postoje kvalitetne financije. Međutim, to nije nužno. Mislim da je ponajprije važna organizacija, staviti pravu stvar na pravo mjesto. Nije bitna samo količina novca, pitanje je koliko je općenite vrijednosti netko spreman uložiti u to što radi, na kraju, bogatstvo se i ne mora izražavati isključivo novcem.
Što biste vi savjetovali onima koji odgovaraju za razvoj naših gradova poput Splita ili Zagreba?
Prvo, planiranje, i to jako dobro planiranje, dijalogom shvatiti što su potrebe građana, potom opet planiranje, tek onda građenje. Trenutačno za Zagreb radimo studiju bivših radionica Gredelj, prostor iza željezničke stanice. Mislim da je to ključni dio grada, glavno čvorište javnog i osobnog transporta. Ako se tamo dobro odradi planiranje, spomenuta zona trebala bi postati vezivno tkivo cijelog grada kojom će se spojiti grad 19., 20. i 21. stoljeća. Sada je taj prostor otok, barijera. Na izradi studije surađujemo s kolegama iz 3LHD-a, zagrebačkim uredom europskog nivoa, razgovaramo s ekonomistima, prometnim inženjerima, planolozima i jednom širokom grupom specijalista da bismo napravili prijedlog za financiranje, gradnju i gospodarenje tim prostorom. Kako će to završiti, ne znam, dijalog postoji, ali postoji i još jako puno administrativnih problema. Ključ rješenja uspješnosti suvremenih gradova u strategiji je razvoja i planiranju koje je neophodno da bi investitori ulagali novac. Teško je ulagati u prostor koji nema jasnu definiciju u budućnosti, a zato postoje urbanistički planovi. Oni su jamstvo za ulagača.
Nevjerojatno da smo potpuno izgubili tradiciju planiranja. Zagreb ima tako bogatu povijest planiranja, od Lenucijeve potkove, Holjevca, Novog Zagreba... Ne mogu vjerovati da mi nismo u stanju napraviti plan grada i na tim osnovama početi projektirati. Osobno se osjećam obvezan ustrajno raditi na planovima u Hrvatskoj, učiniti sve da se oni donesu i da se počnu realizirati. I loš plan bolji je od nikakvog plana, a danas sve radimo bez plana. Dok se ne uspostavi red, ne novi, nego jednostavno red, grad se neće pravilno razvijati. Zona Gredelj gradu je zlata vrijedan prostor koji bi morao biti kombinacija javnog i privatnog interesa, jedino će se tako ovaj prostor razviti. Kombinacijom privatnog i javnog novca potrebno je financirati javni prostor koji će biti na raspolaganju građanstvu. Tako se radi svuda na svijetu. Ako nema ulagača, nemoguće je stvoriti višak vrijednosti koji se onda dalje ulaže u dobrobit građana. Svi europski gradovi rade na reinvenciji identiteta da bi privukli mlade kreativne ljude da žive i rade u njima, stvarali komforan grad privlačan za ljude i kapital.
U posljednje se vrijeme spominje i gradnja na Savi.
Ideja o gradnji na Savi sigurno je zanimljiva u budućnosti. Mislim da je u ovom trenutku to kriva lokacija, ne postoji još dovoljno dobar javni transport, povezanost s mostovima je nedovoljna, malo je razloga da se tamo gradi novi “downtown”. Ekonomski gledano, mislim da je potpuno pogrešno da tamo dolazi globalna korporacija i počne graditi a da grad nije osmislio i pripremio strategiju, planove i teren. U tom slučaju grad gubi kontrolu nad svojim prostorom. Cijena nepripremljenog zemljišta vrlo je niska, a interes strane korporacije drukčiji je od interesa grada. Ovakav pristup vjerojatno će isključiti domaće građevinske tvrtke, domaće investitore, gubi se na svim nivoima, a grad od toga jako malo dobiva. Globalni kapital bez kontrole vrlo je agresivan. Ne mislim da je to jako dobro promišljeno. Konačno, u modernim demokratskom društvu potpuno je nezamislivo da netko ugovara poslove u ime grada, a da se za to ne pita građane, na primjer, referendumom. Mislim da bi se građani trebali napokon probuditi i uzeti stvar u svoje ruke jer, osim što na to imaju pravo, to im je i obveza.
Pogledajte video rekonstruirane Radničke ceste do Domovinskog mosta:
Zagreb se urušava pod kumovima, tko se čudi da se ništa ne planira pao je s Marsa.