Najveća nepravda koja bi mogla proisteći s ovogodišnjeg pulskog festivala, koji završava danas dodjelom Zlatnih arena, bila bi da posljednji film iz nacionalne selekcije „Josef“ debitanta Stanislava Tomića medijski padne u sjenu autora glazbe Marka Perkovića Thompsona. I njegova penjanja na pozornicu Arene koja mu je godinama uskraćivana. Za početak, odmah recimo da je Thompson posao obavio više nego dobro; ima tu prepoznatljiva veza i prije tipičnog songa iz sfere naricajućeg rocka u odjavnoj špici, ali variranje tema i građenje glazbenih naglasaka obavljeno je na razini dugogodišnjih profesionalaca iz svijeta filmske glazbe.
Na što ide novac?
Više zamjerki u pogledu same glazbe treba uputiti redatelju Tomiću, koji je glazbi dao i previše važnosti, toliko da, umjesto podcrtavanja scena u određenim trenucima ona postaje dominantan i pomalo smetajući faktor, a pritom Tomićevi kadrovi imaju sasvim dovoljno izražajnosti da se ne moraju „šlepati“ uz pomoćne elemente filmskog izraza. Tu ujedno prestaje razgovor o manama „Josefa“ i počinju pohvale filmu koji otvara ozbiljno pitanje o financiranju domaćeg filma: ako ovako dobro može izgledati kostimirani film napravljen za manje od milijun kuna (pohvale Jozi Patljaku i njegovu Alka filmu), na što onda ide novac u (nekim) filmovima koji dobivaju četiri-pet puta više?
Spona sa svima nama
Na žalost, o Tomićevu filmu ne možemo pisati posve otvoreno jer na samom kraju krije zaokret koji ne bi bilo pošteno otkrivati. Iako dođe u pravom trenutku, kao objašnjenje kada se usput možda upitate što mladog čovjeka navede da se bavi Prvim svjetskim ratom, znati unaprijed taj detalj koji iz korijena mijenja događaje i radi sponu sa svima nama, ne bi za film bilo jednako poražavajuće kao da prije početka čitanja „tko je krivac?“ krimića znate da je ubojica batler.
Priča o ratnicima u Galiciji, među kojima se prenosi identifikacijska pločica (shodno tome i identitet) poginulog vojnika, odlično je režirana, uspješno prebacuje fokus s lika na lik, vrhunski je snimljena i u mnogočemu radi dobrodošle iskorake u hrvatskom filmu, a skriveni detalj o kojem će vjerojatno biti još puno priče dođe kao točka na „i“ svim njegovim vrlinama.
Čestitam.