Predstavljena je knjiga “Hrvatski film u 21. stoljeću”. Ovaj temeljni naslov otkriva tek općenito čime se ova publikacija Zlatka Vidačkovića i Ive Rosande Žigo u izdanju Umjetničke organizacije Metropolis i HAZU bavi. Više se doznaje iz dodatka – “Dugometražna igranofilmska produkcija od 2001. do 2022. i dnevna novinska filmska kritika”. Dakle, autori su se u ovom radu oslanjali na osvrte i kritike filmova objavljivane u nacionalnim dnevnim novinama označenog perioda, ne i na časopisnu kritiku profesionalnih filmskih kritičara. Tako sa zadovoljstvom možemo konstatirati da su u knjizi zastupljeni i tekstovi svih Večernjakovih novinara koji su se bavili hrvatskim filmom u ovom periodu, pri čemu je posebno istaknut Arsen Oremović, koji je imao najviše staža u svemu tome.
– Kao što smo naveli u uvodu knjige, za dnevne novine odlučili smo se jer one imaju najveću čitanost i utjecaj na oblikovanje javnog mnijenja o hrvatskim filmovima te smo odabrali tri najčitanije (prema podacima AZTN-a, s napomenom da dnevni list 24 sata nije izlazio prije 2007. godine). Svako znanstveno istraživanje provodi se na određenom uzorku, a mi smo svoje istraživanje utemeljili na analizi 664 filmske kritike objavljene u Večernjem listu (202), Jutarnjem listu (270) i Slobodnoj Dalmaciji (192), kojima smo obuhvatili ukupno 190 filmova snimljenih u 21. stoljeću. Time je nastao iznimno velik i reprezentativan uzorak istraživanja, provedenog u okviru moje doktorske disertacije iz koje su prenesena samo dva poglavlja – o žanrovima i društvenim temama hrvatskog filma – rekao nam je Zlatko Vidačković.
Za odluku da se koriste materijali iz dnevnih novina autori knjige imali su prilično konkretan razlog koji ujedno i objašnjava zašto se mediji koji se obično kolokvijalno nazivaju mainstreamom i bave filmom ili televizijom, oni su također primarno sredstvo komunikacije.
– Kao što sam pisao u svojoj doktorskoj disertaciji, prema teoriji ali i praksi filmske kritike, novinsku kritiku u dnevnim listovima odlikuje povezivanje zaključaka s društvenim pitanjima, a upravo je društvena relevantnost hrvatskog filma ključna tema ove knjige. Novinska kritika više spada u novinarstvo (informacijske i komunikacijske znanosti kao dio društvenih znanosti), časopisna je kritika više fokusirana na estetske elemente filmova i više spada u filmologiju (znanost o umjetnosti kao dio humanističkih znanosti). Mi se nismo bavili glumom, kamerom, kostimima, scenografijom, montažom itd. Osim naglaska na novinskoj kritici, valja istaknuti kako nas film zanima kao medij, kao komunikacijska pojava koja otvara šire društvene implikacije. Prema tome, film smo sagledali na jedan drukčiji način, što je u domaćoj literaturi novost. U tom smislu časopisna i ostala kritika hrvatskog filma čeka nekog filmologa i ostavlja prostor za novu knjigu i novu doktorsku disertaciju – kazao je Vidačković dodajući kako knjiga nije samo komunikološka ili samo filmološka, ona je multidisciplinarna jer se u njoj udružuju društvene, preciznije informacijske i komunikacijske znanosti – od filmskih kritika kao novinarskog žanra i filma kao masovnog medija i njegove društvene uloge do humanističkih znanosti – filmologije kao znanosti o umjetnosti, ponajprije u poglavlju o žanrovima, i kroatistike u poglavlju u ekranizacijama hrvatskih pisaca.
Ona je dijelom i povijesna u škrabalovskom smislu jer analizira kontekst i daje kronologiju kinematografije. Knjiga ima i više zaključaka, ovisno o postavljenim pitanjima.
– Ako je pitanje kvalitete, hrvatski film je u obrađenom periodu prema mišljenju kritike u uzlaznom trendu. Ako je pitanje najsnažnijeg aktualnog trenda, to je ženski trend, da citiram sa str. 66: “Žene su režirale neke od najbolje ocijenjenih filmova u ovom razdoblju. Snažan je trend povećanja njihova udjela u kinematografiji, a i kritički odjek im je sve bolji. Posljednjih godina na Pulskom festivalu pobjeđivali su ženski filmovi – bilo da se radi o ženama redateljicama (Dnevnik Diane Budisavljević 2019. i Zbornica 2022.) ili filmovima s jakim glavnim ženskim likovima (Plavi cvijet 2020. i Tereza37 2021.) kojima su se redatelji priključili feminističkom trendu, koji se uz impresivne debitante iskristalizirao kao najjači aktualni trend hrvatske kinematografije” – rekao nam je Vidačković.
Knjiga je, inače, vrlo luksuzno izdanje tiskano s tvrdim koricama na, kako se voli reći, sjajnom “masnom” papiru, doista ukupno u tom smislu i jest odlična reklama za domaći film. A riječ je o cjelovitoj retrospektivi domaćeg filma od početka stoljeća i radije bismo prepustili čitatelju da vidi na koji način pa ćemo reći samo da je koncizan i pregledan. Knjigu su obrađivala dva doista izvrsna i nadasve kvalificirana recenzenta, Bruno Kragić i Nikša Sviličić.
– Knjiga “Hrvatski film u 21. stoljeću” predstavlja važan znanstveno-istraživački pothvat kojim je apostrofirano da film, osim svoje umjetničke misije, ima i funkciju korektiva društva u najširem kontekstu. Ovakav pristup fenomenologiji filma temelji se na sagledavanju sedme umjetnosti kao interpreta društveno-kulturne zbilje i “svevidećeg pripovjedača” društvenih mijena.
Vrlo je interesantan naglasak na iskoraku filma kao kulturnog proizvoda prema filmu kao mediju i kroničaru subjektiviteta vremena u kojem živimo, koji posredno definira, intrigira i mijenja društvo nabolje. U tom kontekstu ova knjiga, cum grano salis, predstavlja mnogo više od suhoparnih znanstvenih kvantitativnih analiza i kronika stavova publike i kritike i daje joj potencijal iščitavanja na više kognitivnih razina. Čitajući između redaka, jasno je da su autori napravili vrijedno interdisciplinarno djelo koje se temelji na filmu kao obrtnom momentu interpretacije trenutka u kojem je nastajao dočim postaje korektivom specifikuma društva, a što potvrđuju i brojne reference iz domene područja kulturologije, dijelom sociologije pa i filozofije. Ova knjiga, reklo bi se, predstavlja kulturološko- multidisciplinarni Babilon u kojem se susreću optike filma kao umjetnosti s filmom kako medijem u zagrljaju društvenih, preciznije, informacijskih i komunikacijskih znanosti. Ona je dijelom i povijesna jer analizira kontekst i daje kronologiju kinematografije, pri čemu autori zadržavaju znanstveno-sintetski objektivan stav koji se temelji na “evidence based” kvantitativnoj analizi, čime daju vrlo vrijedan kulturni doprinos kako razvoju filmske umjetnosti u Hrvatskoj tako i podizanju svijesti o važnosti informacijsko-komunikacijske znanosti kao zamašnjaka kulturnog razvoja – rekao nam je Nikša Sviličić.
