Albumom smo željeli poručiti da svijet gori, a da mi šminkom i puderom prekrivamo modrice i gangrenu. A to ne ide... Koprivničanin Ivan Grobenski pripada senzacionalnoj generaciji koprivničkih muzičara koji udaraju moderni pečat hrvatskom rock’n’rollu, a njegov novi album “Apocalipstick” u tradicionalnom izboru Večernjakove Nedjelje top domaćih albuma godine proglašen je najboljim.
Kakav je osjećaj kad vam kritičari jave da je vaš album najbolji u godini?
Zapravo i ne znam jer me nitko nije zvao, samo sam čuo da se Hrvoje raspitivao za moj broj mobitela... Saznao sam, ustvari, kada ste mi se javili s prijedlogom da napravimo razgovor. Šalim se malo, naravno, ali zaista nisam to očekivao, iako je album odlično prošao i kod kritike i kod publike. Ne volim baš razmišljati o tome kako će neki album kotirati na godišnjim listama jer se ovdje ipak ne radi o sportu ili nekakvom domaćem ili svjetskom prvenstvu gdje se rezultati lako dadu izmjeriti, nego o glazbi gdje veliku ulogu uvijek na kraju igra i subjektivni doživljaj. No, da me se krivo ne shvati, ne mogu reći da mi nije iznimno drago primiti takvu laskavu titulu, to je ipak veliko priznanje i svojevrsna potvrda, školskim rječnikom, truda i zalaganja. Tako da, sretan sam, naravno, lijep je to i nesvakidašnji osjećaj.
Albumom “Apocalipstic” napravili ste zaokret u odnosu na prethodni album i žanrovski prošetali od funka i soula do rhythm’n’bluesa. Zašto ste se odlučili na potpuno na drugačiji album u odnosu na “Siromahi i Lazari”?
Nisam se svjesno „odlučio“ na album koji će biti drugačiji od „Siromaha i Lazara“, ali sam odlučio da sigurno neću napraviti nasljednika prošlogodišnjeg albuma, barem ne u ovom trenutku. Mislim da je pisati glazbu rijetko svjesna odluka, a tako je bilo i s ovim albumom. Nastavio sam raditi, istraživati vlastite muzičke interese iz kojih su se malo pomalo iskristalizirale tema i koncept, pa onda i zvuk albuma za koji se ispostavilo da zvuči sasvim drugačije od svog prethodnika. Često mi se kod pisanja albuma događa da nakon izvjesnog broja pjesama one najsvježije već počinju zvučati kao nešto sasvim drugo, nešto što bi trebalo pripadati nekom drugom, još novijem albumu tako da mislim da nije bilo pomoći i da je „Apocalipstick“ bio osuđen na to da bude potpuno drugačiji od „Siromaha“.
Ponovno pjevate na engleskom, što vam konkretno donosi pjevanje na stranom jeziku?
Mislim da je izbor jezika stilsko sredstvo, kao i sve drugo poput toga hoće li gitara biti akustična ili električna ili traži li određena bas linija kontrabas... Na prošlom je albumu stilska promjena jezika bila nužna da bi se dogodila i suštinska stilska promjena glazbe, a što je i ovaj put bilo nužno iz istih razloga. Engleski mi je u ovom slučaju omogućio da konstruiram drugačije melodije, da mi vokal drugačije zvuči, da pjevačka izražajnost bude specifična, da se mogu na drugačiji način igrati riječima i još štošta. Uostalom, „Apocalipstick“ se bavi nekakvim „univerzalnim temama“ pa mi se učinilo logičnim posegnuti i za „univerzalnim jezikom“.
Što ste htjeli poručiti albumom, pa i coverom na kojemu lik radi selfie dok vani plamen guta zgrade?
Upravo to, da svijet gori dok mi nastojimo uslikati savršeni selfie, to jest da šminkom i puderom prekrivamo modrice i gangrenu, a to ne ide...
Kritika i publika se često puta ne slažu, pa kako je kod vas? Kritičari vas hvale, kako je s publikom?
Nisam siguran, ali mislim da su se kritika i publika ovaj puta dobro složili, barem se nadam da je tako. Publika je zaista divno reagirala na album, najrazličitiji ljudi javili su se s odličnim reakcijama, a i koprivnička koncertna promocija albuma je i za mene i za bend bila nezaboravna pa se nadam da je to onda zaista i tako, to jest da nisu svi samo stavili „apocalipstick“.
Kako to da je koprivnička scena tako nabujala posljednjih godina? Vi, The Gentleman, Anne Moor... ... Šiza, Medium Soft Cat, Ogenj, Eric, Acid Hags i nebrojeni drugi projekti Aleksandra Vrhovca, Rens Argoa, One Step Away; lista je zaista poduža.
Iskreno, ne znam i uvijek odgovorim isto, a to je da nam nešto stavljaju u Vegetu ili da ima nečega u dravskoj vodi. Mislim da je za vitalnost scene najvažnije da postoji prostor okupljanja i publika koju to zanima. Publike je oduvijek bilo, a nakon udruge KUM i zatvaranja Kuglane, pojavile su se udruge koje su naposljetku formirale i današnji Forum udruga nezavisne kulture i pripadajući im prostor FUNK i stvari opet funkcioniraju. Ako tome dodamo i nepresušnu količinu želje, volje i talenta koji postoji u Koprivnici kao i podršku Grada i slično, zaista bi bilo žalosno i zabrinjavajuće da scena ne buja.
Je li bavljenje glazbom danas dovoljno za život ili bar preživljavanje? Što još radite?
Teško i škakljivo pitanje. Prvo treba pitati što ovdje znači baviti se glazbom jer siguran sam da ljudi koji sviraju svadbe odlično zarađuju i fino žive od toga, no pitanje je bave li se oni glazbom ili nečim drugim. To se, pak, ne može usporediti s nekim tko se glazbom bavi profesionalno na tradicionalniji način, možda kao profesor na nekoj školi ili član i stalni zaposlenik nekog orkestra ili ansambla... Vjerujem da je i to mahom dovoljno za pristojan život, kao i na primjer, pisati trash hitove za estradnu elitu. Ako pak pričamo o bendovima ili izvođačima koji inzistiraju na vlastitom autorskom izričaju, pitanje je o kakvoj se glazbi radi, a tu se zna tko može, a tko ne može. Mislim da ja u ovome trenutku još uvijek ne mogu, a možda se i varam pa bih možda i mogao kad bih probao, no s obzirom na zemlju u kojoj živimo i na današnje okolnosti gdje je dovoljno samo sjetiti se kako se država odnosi prema samostalnim umjetnicima i kakve mirovine imaju, čini mi se da je takva odluka mnogima čak i zastrašujuća. Ja još radim i kao novinar u lokalnom županijskom tjedniku i sviram s prijateljima i kolegama u raznim drugim sastavima i mogu reći da sasvim pristojno živim. U slobodno vrijeme najviše volim otići na ribolov od čega se možda ne zarađuje, ali je presudno za preživljavanje.
