Mladi kanadski autor Christian Guay-Polyquin do sada je objavio dva romana. Onaj drugi, nazvan “Težina snijega”, na hrvatski je s francuskoga preveo Dalibor Joler, a nedavno ga je objavio zagrebački Hena com.
Riječ je o romanu snažne atmosfere i jakih emocija, koji je dobio nekoliko prestižnih kanadskih literarnih nagrada, a priprema se i njegova filmska ekranizacija, i to u Francuskoj. Upravo je idealno štivo za ovo tropski vruće ljeto, jer je prepun osvježavajućih, iako pomalo i jezovitih opisa snijega, kojeg u kanadskoj provinciji u blizini američke granice gdje se radnja romana i odvija ima doista napretek, bez obzira na sveprisutno zatopljenje.
U prvom su planu dva pomalo tajnovita lika, mlađi koji je jedva preživio automobilsku nesreću na povratku u svoj zavičaj, i stariji, koji se u tom snjegovitom kraju našao slučajno, u prolasku, ali za svoj je kratki put u pauzi od liječenja bolesne supruge izabrao potpuno krivo vrijeme, trenutak kada je cijela zemlja ostala bez struje pa su sve komunikacije, ali i uobičajeno prometovanje došli pod znak pitanja i ispali nemogući. Civilizacija je potpuno stala i dovela dva glavna lika u situaciju kada se moraju obostrano pobrinuti za svoje sudbine.
Na hrvatski je nedavno preveden vaš drugi roman “Težina snijega”. Bi li ipak bilo bolje da smo prvo pročitali vaš prvi roman, na koji se ovaj drugi na neki način nadovezuje?
Nikako. Iako su ta dva romana povezana na neke načine, također su jako neovisna jedan o drugome.
“Težinu snijega” objavili ste prije globalne koronakrize. Ali vaš roman nepogrešivo govori o društvu koje proživljava tešku krizu zbog potpunog nestanka struje i nemogućnosti kontakata i putovanja. Koliko je vaš roman ipak ispao proročki?
Umjetnost je uvijek, na neki način, proricanje. Po definiciji, svaki oblik umjetnosti istražuje mogućnosti naših života, našega svijeta, naše ere. I fikcija uvijek ima nešto za reći o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nadalje, čitatelji su ti koji daju takvu moć fikciji – moć da ona bude medij izražavanja stvarnosti. Što se tiče “Težine snijega”, čini se da su čitatelji diljem svijeta pronašli poveznice između zatvaranja i izolacije zimi i zatvaranja i izolacije u pandemiji. Zašto? Vjerojatno zato što su zatvaranje i izolacija uvijek slični, neovisno o njihovu uzroku.
U romanu uporno izbjegavate govoriti o topografiji, datumima... i posvećeni ste samo malobrojnim likovima koji su taoci oštre zime u provinciji. Otkuda taj bijeg u literarni i činjenični asketizam?
Pa pokušavam pisati realistične priče. Da bih to uspio, vjerujem da postižem snažniji učinak izbjegavam li određene detalje. Kad se izostave datumi, specifična mjesta ili nacionalne reference, priča može biti postavljena bilo gdje na svijetu (gdje ima snijega, jasno). „Kada i gdje“ nisu zapravo toliko bitna pitanja koliko „što i zašto“. Čudno, ali malo tajnovitosti pomaže u tome da se stvori intimnija veza s fikcijom, da se fikcija približi iskustvima iz stvarnog života.
Stariji lik u “Težini snijega” pomaže mlađemu, ali ne zato što je dobar, nego zato što si time kupuje potrebnu naklonost seljana kako bi se što prije vratio u grad bolesnoj i voljenoj ženi. Govori li vaš roman o ljudskom egoizmu?
Za mene dva glavna lika, koja su isprva prisiljena biti zajedno, razvijaju snažnu vezu, ali, kako se ozlijeđeni pripovjedač oporavlja, ta se veza mijenja i to se ne događa bez određenog otpora. Za mene je bilo važno da „dobro pobijedi zlo“, na neki način. Mislim da je posljednji poklon pripovjedača Mathiassu korak upravo u tom smjeru.
Roman “Težina snijega” svakako ima i kriminalistički potencijal. Zašto ga niste iskoristili do kraja?
Često kažem da pišem priče „bez radnje“, što je, naravno, potpuno netočno. Ipak, zaista se malo toga događa u mojim romanima. I upravo zato svaki detalj postaje važan. Trudim se postići da radnja nije jednostavna i da nije predvidljiva. Kada se tako stvari postave, napetost je gotovo omniprezentna. Upravo zbog toga što se gotovo ništa ne događa, može se očekivati svašta.
Očito poštujete prirodu i njezinu snagu. Mora li se današnji čovjek prestati natjecati s prirodom?
To je ključno. Priroda je u mojim knjigama snažna, ali ljudi to mogu izbjeći vidjeti. Zapravo je poanta u promjeni odnosa s prirodom. Natjecanje s prirodom jedno je od temelja ljudskog ponašanja, ali važno je shvatiti da je svaki prirodni element jednako važan jer nam predstavlja: korist, ljepotu, snagu, opasnost…
Hoćete li i u trećem, najavljenom romanu zadržati lik automehaničara koji je svojevrsni suvremeni idealist i time mu produljiti život?
Iako, kako sam rekao, nema kronološkog redoslijeda, pretpostavljena za čitanje mojih romana, moram reći da oni ipak tvore cjelinu o burnom životu jednog mehaničara usred masovnog nestanka struje. Moj treći roman, koji sam dovršio pred nekoliko tjedana, govori o čovjeku koji hoda šumom u potrazi za kampom svoje obitelji, koja je otišla u šumu kako bi izbjegla nevolje i poteškoće koje je masovni nestanak struje prouzročio...
