U Nacionalnoj knjižnici Braidense u Milanu jučer je otvorena važna izložba pod nazivom “Marin Držić – hrvatski Shakespeare: iz riznice europske i književne kulturne baštine”.
Autorica projekta je povjesničarka književnosti i profesorica na Sveučilištu u Dubrovniku dr. sc. Katja Bakija, a izložba je ostvarena u suradnji Grada Dubrovnika, Doma Marina Držića i Nacionalne knjižnice Braidense iz Milana, uz potporu Ministarstva kulture i medija, Turističke zajednice Grada Dubrovnika i Javne ustanove Rezervat Lokrum. Za posjetitelje bit će otvorena sve do 17. rujna.
Ova izložba, kazao nam je Nikša Matić, ravnatelj Doma Marina Držića, kruna je dugogodišnje suradnje DMD-a i Nacionalne knjižnice Braidense iz Milana. Naime, uoči velike 500. obljetnice rođenja Marina Držića 2008. godine, upravo u Braidensi pronađene su neprocjenjive Držićeve knjige koje su iz temelja potresle do tada priznatu znanstvenu tezu da je Držić za života tiskao samo jednu knjigu.
– Do tada se smatralo da je Držić za života tiskao samo jednu knjigu, “Tirenu”, no otkrićem etnomuzikologa Ennija Stipičevića u Nacionalnoj knjižnici Braidense ispostavilo se da je tiskao i drugu, i to iste godine. To su njegove “Piesni” iz 1551. godine, a u Braidensi čuva se i još jedno mlađe izdanje “Tirene” iz 1630. godine. Upravo su te knjige i 2017. godine, uoči druge velike obljetnice, 450 godišnjice smrti Marina Držića, stigle u Dubrovnik. Radi se o knjigama koje su prvotisci i jedini sačuvani primjerci na svijetu – govori nam Matić te dodaje da je cilj ovakvih vrijednih projekata međunarodne suradnje brendirati Držića kao jednog od najistaknutijih hrvatskih pisaca uopće i jednog od najvažnijih autora europske renesansne komediografije.
Lijepa se suradnja ovih dviju ustanova nastavila i izložbom organiziranom u siječnju 2020. godine, kaže Matić, a kada je uoči feste sv. Vlaha knjige iz privatne zbirke Pambianchi-Kramarić, milanskog odvjetnika i velikog zaljubljenika u grad Dubrovnik Cristiana Pambianchija, u Lazaretima bilo izloženo 70-ak odabranih knjiga. Ta je izložba trebala doputovati i u zagrebačku Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu, no planove je za sada poremetila pandemija. Na ovoj je pak milanskoj izložbi, uz spomenute Držićeve naslove, izloženo još stotinjak rijetkih i vrijednih knjiga iz povijesti hrvatske književnosti i kulture tiskanih u razdoblju od 16. do 20. stoljeća uz dvadesetak geografskih karata, kako iz zbirki Braidense tako i iz privatne zbirke Pambianchi-Kramarić.
– Sve knjige koje su dio ove izložbe iznimno su nam važne u kontekstu pozicioniranja hrvatske književnosti na europskom zemljovidu i svjedočanstvo su mediteranskih kulturnih mostova, dakle utjecaja hrvatske književnosti u razdoblju renesanse. Marin Držić svoja najvažnija djela piše upravo u tom razdoblju. Važno je što se ova izložba organizira u Italiji, odnosno Milanu, zato što je Držić autor s najzagonetnijom i najtajnovitijom biografijom u povijesti hrvatske književnosti. Njegov život pun je bjelina i crnih rupa, a upravo su nam veoma važni njegovi talijanski tragovi. Školovao se u Sienni, živio u Firenci, umro je i pokopan u Veneciji, a i radnja njegove najpoznatije komedije “Dundo Maroje” događa se u Rimu. Neki od važnih Držićevih artefakata, poput urotničkih pisama koje je pisao toskanskom vojvodi Cosimu de Mediciju, nalaze se u Firenci, a u Milanu se nalaze spomenuta, jedina za njegova života tiskana djela – tumači nam dr. Katja Bakija, autorica izložbe.
Držić je, smatra, uvijek aktualan pisac koji i dan-danas ima mnogo toga za reći o ljudima, ljudskim postupcima i odnosima, o odnosu teatra i zbilje, a posebice o odnosu pojedinca i vlasti. I upravo je stoga jedan od najvažnijih hrvatskih i europskih pisaca čija se veličina i težina za hrvatsku književnost mogu usporediti s Danteom u talijanskoj književnosti, Goetheom u njemačkoj, Cervantesovom u španjolskom, a i Shakespeareom u engleskoj književnosti.
– Da je kojim slučajem Shakespeare stariji od Držića, svi bismo, s obzirom na to da pripadamo maloj književnosti, bili uvjereni da je Shakespeare djelovao na Držića. Slično bi se moglo kazati i za Molièrea i njegova “Škrca”. Međutim, nije tako, jer Držić je sva ta svoja djela napisao puno prije ovih velikih pisaca. I zato nam je iznimno važno da na neki način i ovom izložbom pridonesemo recepciji i afirmaciji Držića kao velikog dramskog pisca koji i nama danas ima puno toga za reći – govori dr. Bakija.
Dio velike milanske izložbe, uz Držića, čine i četiri različita izdanja “Osmana” dubrovačkog baroknog pisca Ivana Gundulića – jedno od njih prvo je izdanje iz Dubrovnika, a drugo pak ono iz 1844. godine, kada je Ivan Mažuranić na molbu tadašnje Matice ilirske nadopunio nestala pjevanja “Osmana”. Našlo se tu i čak šest izdanja Marka Marulića, čiju veliku obljetnicu, 500 godina od izdanja “Judite”, prvog umjetničkog epa na hrvatskom jeziku, obilježavamo upravo ove godine.
Izložena su i djela Anselma Bandurija, Nikole Vitova Gučetića, Benedikta Kotruljevića, Stjepana Gradića, Sebastiana Dolcea, Ignjata Đurđevića te jedno zanimljivo izdanje Mavra Vetranovića. Radi se o izdanju “Hekube”, jedine Držićeve tragedije, a na kojem stoji ime Mavra Vetranovića. U službenoj historiografiji, objašnjava dr. Bakija, često se zamjenjivalo autorstvo Vetranovića i Držića, a upravo je ova knjiga svjedočanstvo te zabune. Važno mjesto na izložbi pripada i hrvatskim znanstvenicima Ruđeru Boškoviću i Marinu Getaldiću, koji su svojim djelovanjem ostavili neizbrisiv trag u Hrvatskoj ali i europskoj znanstvenoj baštini, a čija su djela pohranjena u najznamenitijim knjižnicama i muzejima diljem svijeta među kojima je i Braidensa, a velik dio izloženih Boškovićevih djela došao je iz zbirke Pambianchi-Kramarić.
– Iako smo ovom izložbom ponajprije željeli ukazati na položaj hrvatske književnosti na europskom zemljovidu, ipak je naša želja bila i da ona bude doprinos promociji zajedničke europske kulturne baštine. Jer knjige, u današnjem svijetu brzine i svega što nam bježi pred očima, doista jesu riznice sjećanja i žive stepenice povijesti – zaključila je dr. Bakija.
