U ponedjeljak je u Galeriji Vladimir Filakovac u zagrebačkoj Dubravi otvorena izložba “Oluja sjećanja” Mile Sakača kojom taj slikar i arhitekt slavi veliku 35. godišnjicu od svoje prve samostalne izložbe. Apstraktni umjetnik na novoj izložbi, koja ostaje otvorena do 18. kolovoza, predstavlja šaren izbor slika nastalih u posljednjih pet godina njegova rada. Iste slike nikada ne izlaže više puta, a kaže, radi kao konj, u svom ateljeu glasno pusti house glazbu, pleše i slika.
Možete li vjerovati da je već prošlo 35 godina od vaše prve izložbe?
Danas mi se dijete upisalo na fakultet! Dojurila je do fakulteta a da ja to nisam ni osjetio. Tako da je tih 35 godina ništa, život jako brzo juri, vrijeme munjevito prolazi, a ja se nadam da će usporiti sad kad sam malo stariji. Ali, koliko sam čuo od prijatelja, ići će još brže. Čini mi se da mi zapravo samo umjetno usporavamo ritam života da bi izgledalo kao da živimo dulje.
Ova izložba zove se “Oluja sjećanja”, a prošla, virtualna izložba u Muzeju Mimara, zvala se “Oluja uma”. Odakle sve te oluje u vašem životu?
Baš me danas jedna gospođa koja je došla po sliku pitala kako dajem naslove slikama. Možda po tome o čemu sam razmišljao kada sam ih slikao... Međutim, ja naslove moram izmišljati na silu, ne radim koncept slika, mene bijelo platno vodi. Izmišljam tako i šašava imena za cikluse, ali ovo jesu nekakva razdoblja u mojem životu, zbirka sjećanja na neke momente u kojima sam to slikao, stvari u životu koje su mi se tada događale. Nema to veze s Olujom u kolovozu! Ova je izložba svojevrstan nastavak priče s turnejom “Mind hunter”, koja je putovala gradovima bivše Austro-Ugarske Monarhije, krenula u Beču, a zaustavila se 2020. u Zagrebu, u virtualnom izdanju u Muzeju Mimara. Svi su mi govorili da možda Monarhija baš nije popularna, ali ja imam mađarske korijene, tamo samo proveo velik dio života, imao sam atelje u Beču, u Sloveniji sam završio osnovnu i srednju školu, a fakultet u Zagrebu... Tako da su sve te zemlje dio mog velikog dvorišta.
Prvo ste krenuli s arhitekturom eda biste se kasnije u životu “prebacili” na slikarstvo. Jeste li se usrećili s promjenom karijere?
Crtam cijeli život. Moj tata je građevinac i ja sam još u osnovnoj školi znao da ću biti arhitekt. Arhitektura, a ni slikarstvo, nije zanimanje, to je poziv, način života. To je zauvijek, i ja ću cijeli život biti graditelj. Na neki je način i gradnja slike tip graditeljstva, slaganja nekakve strukture... Nikada se neću odreći ni arhitekture ni slikarstva i to je činjenica, samo je pitanje koliko ću intenzivno što raditi. Trenutačno sam jako u slikarstvu, a naginjem i prema kiparstvu te promišljam još neke koncepte u kojima bih mogao naći sebe. To je priča koja se dinsta, krčka se u loncu… Još sam ostao i u arhitekturi, ali radim samo s bliskim ljudima, manje projekte i ono što mi je gušt. To nam bude razlog da se družimo, a ne naplaćujem ništa ili eventualno radim za bocu vina! Osnovna stvar jest da me slikarstvo ispunjava beskrajnom srećom i zadovoljstvom. Ljudi mi znaju reći da se ne razumiju u umjetnost, a ja svima njima odgovaram da to nije bitno. Sve što je lijepo i ugodno, uhu, oku, ustima, to su stvari koje su jako subjektivne i nema se tu što naučiti. I sve se svodi na ugodu koju vam nešto čini ili ne, pa tako i ako moja slika nekoga zaintrigira, pa na nju reagira emotivno, bilo negativno ili pozitivno, ona je ispunila svoju svrhu.
Jednom ste kazali da ste od arhitekture odustali kada se počelo s legalizacijom bepravno sagrađenih objekata?
To je nešto strašno, jedan od čudnih momenata ove države. Kako sada odjednom možete nekoga tko je nešto prekršio abolirati, i nagraditi? Netko tko je nešto gradio na crno, on je platio manje, imao je automatski popust. Ali cijeli je taj lanac u kaosu i struka najviše trpi. Da su svi ti ljudi koji su bespravno gradili otišli kod arhitekata i projektanata, i oni bi bili puni posla, a cijena usluga projektiranja bi bila svima prihvatljiva. I struka prestaje biti romantična i kreativna, a postaje mrcvarenje u nekom zbrčkanom zakonodavstvu i beskrajno dugačkim vremenom čekanja. A na kraju je tu sudstvo koje ne rješava i štiti, nego naprotiv! Ja danas na sudu imam predmete iz 2004., kada sam počeo tužiti sve one koji su mi ostali dužni, i neke od tih sporova vodim i dandanas, već 18 godina. Svega je tu bilo, i situacija kada investitor na kraju posla odbija platiti, kada je već sve sagrađeno, jer je, tobože, jako nezadovoljan. No, sad sam u filmu u kojem nitko ne dolazi u moj atelje arbitrirati i govoriti mi da su moje slike loše. Netko tko uđe u moj prostor i svijet, u njega ulazi jer ga je nešto tu privuklo i sve je samo pozitivno. Nema razočaranja, samo zadovoljstvo, sreća, ispunjenost i dijeljenje svega toga s ljudima, i to za nekakvu malu odštetu, nisu moje slike skupe. Cilj mi je zapravo smijati se cijeli život. Naravno, bilo mi je i loše, ali sada mi je baš lijepo. Sretan sam, mislim da se može živjeti skromno, ali da ste zadovoljni. Mogu ja jesti i jastoge, iako, naravno, nemam novca da tako jedem svaki dan, ali draži mi je cušpajz od mahuna i krumpira s faširancima. Jednostavne stvari počele su mi biti hit!
Imate i vrlo zanimljiv poslovni koncept što se slikarstva tiče...
U slikarstvu sam jako sretan jer sam svoj poslovni koncept i način na koji sam radio u arhitekturi pretočio u slikarstvo. Ne čekam ucviljeno da me netko jednog dana, pred smrt, otkrije, već prodajem robu, uslugu koju obavljam. Borio sam se za sebe, kucao na brojna vrata i shvatio da je to put. Raditi vlastiti marketing, sjesti u auto, nuditi radove i boriti se s galeristima. Govorim tu o privatnim galeristima, jer oni uglavnom nisu iz struke, oni su trgovci. To je jedna dosta prljava i sirova igra i svašta je potrebno da biste nagovorili jednoga da vas primi. Ali reći ću vam iskreno, moje slike kupuju pametni, mladi ljudi bez novca. Kako bez novca? Oni su, primjerice, mladi parovi koji su skucali neku lovu, kupili mali stan, kuhinju na otplatu, stol i dva stolca, jer situacija je kod nas izuzetno strašna, čovjek bi valjda morao živjeti stotinama godina ne bi li otplatio stan. A ti ljudi žele i neku sliku u prostoru, žele obogatiti i oživjeti svoj prostor, dati mu toplinu. Dođu k meni po malu sliku, a odu s velikom i otplaćuju je koliko mogu mjesečno. Imam krasnu klijentelu, a kada dođu u moj atelijer, uvijek je tu i čašica rakije, domaće smokve, bajami u šećeru... Ali moram reći da bih bez marketinga i Instagrama, koji mi vode supruga, kći i nećakinja, bio gol i bos!
