Predstava “Zmajevi koji ne lete”, prema istoimenom romanu Ivane Šojat, premijerno je prikazana prošlog petka na daskama HNK u Osijeku, u koprodukciji s koprivničkim kazalištem Oberon. Dramatizaciju i režiju potpisuje Damir Mađarić. Šesti je ovo kazališni naslov nastao prema tekstovima osječke spisateljice. Bdije li nad “procesom pretvorbe” iz romana u predstave te koja pitanja otvaraju njezini nagrađivani “Zmajevi koji ne lete”, odgovorila nam je ova književnica uoči premijere. Roman je, inače, ove godine ovjenčan nagradom dječjeg žirija Ptičica nagrade Grigor Vitez, a ušao je i u finale regionalne nagrade Mali Princ u Tuzli.
Zmajevi koji ne lete emotivna su priča o mučnoj temi mladenačke ovisnosti o tzv. osvježivačima. Što se još treba dogoditi da mladi i roditelji osvijeste opasnost?
Problem s osvježivačima, kao uglavnom i sa svim ovisnostima kod nas, jest taj da ga se vrlo olako shvaća. Ljudi uglavnom vide i zamišljaju ovisnika s iglom, nisu ni svjesni kolike nas ovisnosti vrebaju mimo te famozne igle, koja je ružan prizor. Jako puno pažnje, nadalje, posvećujemo sramoti, odnosno onome što će ljudi reći. Skloni smo zataškavati i prikrivati takve probleme svojih članova obitelji, osobito kada je riječ o djeci. Puno ćemo prije pokušati to sakriti nego riješiti.
Mislimo li možda da ih time stigmatiziramo?
I to, ali stvar je i u tome što svi uvijek volimo odašiljati sliku nekakve uspješnosti svih naših članova obitelji. Golem je to problem, jer roditelji vrlo često zapravo puste da dijete potone jako duboko prije nego što se doista prenu, a nekada se ne trgnu ni tada. Istodobno, uz ovisnost, “Zmajevi koji ne lete” tematiziraju i problem obitelji, koja je disfunkcionalna, raspala se, govore o roditeljima koji vlastite nesporazume, mržnje i nerazumijevanja rješavaju preko djeteta. Vlastito im je dijete ping-pong loptica u sukobu i poslijebračnoj osveti jednoga drugome, što nikako ne bi smjelo biti slučaj. Imamo, tako, obitelj razvedenih roditelja koji se djetetom igraju kao strojem za kažnjavanje onoga drugoga.
Postavljate li tako i pitanje položaja djeteta u našem društvu?
Da, vrlo je važno pitanje koliko se ozbiljno gleda na položaj djeteta. Aktualna je tematika u posljednje vrijeme u javnom prostoru bio problem otuđenja jednog roditelja u obitelji, a padale su i ostavke u institucijama. Jako je teško detektirati tko je od roditelja manipulator, kome je dijete sklonije, vrlo je to mučan, težak i kompliciran proces za koji, bojim se, nažalost, nemamo dovoljno osoba u socijalnim službama da bi se bavile tom problematikom.
Trebaju li književnost i kazalište biti angažiraniji i više govoriti o takvim društvenim temama?
Zalažem se za to da kazalište treba biti lakmus-papir koji će društvu kao kažiprstom ukazivati na goruće probleme sadašnjice. Naravno da svaki teatar mora na svom repertoaru imati i klasike. I dakako, kazalište upućuje na probleme, ne nudi rješenje, nisu problemi nešto što se rješava pritiskom na gumb. Kada spomenete Španjolski građanski rat, prvo vam na pamet pada, ako imate iole razvijenu opću kulturu, Picassova “Guernica”. Umjetnost općenito, za mene, ima poslanje vrlo aktivnog sudionika u društvenim događanjima. Ona treba vikati na nepravdu i pozivati na njezino ispravljanje.
Šesti je ovo put da se prema vašim knjigama realizira predstava. Koliko bdijete nad tim postupcima “pretakanja” iz jedne forme u drugu? Strepite li ili potpuno vjerujete kazalištarcima?
Imam apsolutno povjerenje, i to ne u smislu “pustit ću vas da se igrate”, nego zato što smatram da je kazališno uprizorenje posve novo umjetničko djelo. Kako sam ja imala pravo pisati kako god to želim dok sam stvarala svoj roman ili pripovijest, tako i redatelj ima pravo stvoriti svoj umjetnički izričaj u predstavi. Ja uglavnom budem na raspolaganju ako im je potrebno nekakvo obrazloženje ili ako treba nadopisati dio teksta, čak ni ne odlazim na probe (iako mi je radno mjesto u istoj, kazališnoj zgradi), ne želim smetati i ne želim da se redatelj osjeća nelagodno. Sa svakim redateljem s kojim sam surađivala dogovorila sam se, kad on i glumci osjete da je vrijeme da dođem vidjeti predstavu, da se onda pojavim, prije toga ne jer ne želim biti oštrokondža. Nije stvar u tome da me ne zanima, gorim od želje da vidim kako se razvija, ali ponavljam, ni meni nitko nije zurio u zaslon računala iza leđa dok sam pisala i govorio: “Hej, izbaci ovaj pridjev”, imala sam potpunu slobodu pa tako i ja redatelju prepuštam slobodu. Osim toga, u predstavi stoji njegovo ime kao redatelja, nemam se pravo uplitati.
Predstava “Unterstadt” doživjela je veliki uspjeh...
Da. Kad sagledam i ostale kazališne predstave, i one su bile uspješne. Nagrade su pobrali i “Emet”, kao i “Štajga”, vinkovačka predstava koja je ušla u konkurenciju na Marulićevim danima. “Tena” je jedna od predstava s najvećim brojem gostovanja po Hrvatskoj, BiH te Srbiji, izuzetno voljena i uspješna predstava koja je igrala više od 60 puta, što je velik broj za HNK.
Kako je došlo do suradnje s koprivničkim kazalištem Oberon na predstavi “Zmajevi koji ne lete”?
Javio mi se Damir Mađarić, koji je na čelu kazališta Oberon, a i redatelj je. Bio je oduševljen knjigom i predložio mi je da je dramatizira. Odgovorila sam mu: “Damire, meni je beskrajno drago, samo naprijed!” Napravio je dramatizaciju i s njome došao u HNK u Osijeku, intendantici je ponudio koprodukciju, osječko je kazalište to prihvatilo i počelo se raditi. Jednostavno, dogodila se ljubav na prvi pogled između redatelja i mog romana.
