Prije nekoliko tjedana svjetski su mediji objavili u nas slabo plasiranu vijest da je u 67. godini preminula Suze Rotolo. Ovjekovječena na poznatoj naslovnici albuma The Freewheelin’ Bob Dylan, Rotolo je tijekom šezdesetih bila društveno angažirana umjetnica i prva važna Dylanova djevojka te njegova prva muza. Tijekom prohujalih desetljeća dogodili su se dramatični potresi u krajolicima suvremene pop-kulture, no više od svega izmijenila se upravo ženska uloga na rock-pozornici. Pojavom supkulturnih pokreta poput flower-powera, a kasnije punka i alternativnog rocka, žene su prestale svojim muškarcima služiti kao obične muze postupno se dokopavši mnogih dotad nezamislivo visokih pozicija u muškoj hijerarhiji nemilosrdne glazbene industrije. A danas?
“Samo pleši i bit će OK, da-da, du-du-mm/samo pleši, zavrti tu ploču dečko, da-da, du-du, mm-mm..!” Nakon ovih stihova zaključak je samo jedan: Svi Dylani i Coheni ovoga svijeta mogu mirno spavati. Sračunato prizeman i rezolutan poziv na ples ionako nije sročen da ugrozi primat najvećih pjesnika popularne glazbe, a skladba iz koje je preuzet, “Just Dance“ s prvijenca Lady Gage, The Fame, komotno bi se mogla proglasiti neslužbenom himnom nove garniture ženskih imena koja su u zadnje vrijeme preplavila scenu s namjerom da na njoj i ostanu. Pleši uz pulsirajući sintetički ritam novih osamdesetih ili se zabavljaj uz malo više gitara, svejedno – samo ne brini previše, i ne postavljaj pitanja.
Madonna - njihov jedini pravi uzor
Ima i iznimaka, no po običaju, one samo potvrđuju pravilo. Crvenokosa britanska kantautorica Adele već sada u džepu ima bestseler godine: njezin drugi album “21” odlično se prodaje s obje strane Atlantika što je – u vremenu kada engleski izvođači muku muče u uzaludnim pokušajima da bilo što postignu na američkom kontinentu – uspjeh značajan sam po sebi. Još je zanimljivije da nakladu od preko pola milijuna primjeraka doseže album ugodno starinskog zvuka i dobro pogođenom kombinacijom energičnog bluesa, gospela i melankoličnog kantautorskog popa koja se naslanja na tradiciju ranih sedamdesetih. No ponovimo, Adele, djevojka kristalno čistog i artikuliranog vokala, čudna je iznimka koja poput kakve decentne crno-bijele fotografije strši u zasljepljujuće blještavom kolažu masovnog ženskog pop-clubbinga. A ondje se događaju stvari. Lady GaGa, Rihanna, Ke$ha, Katy Perry, Elly Jackson iz electropop dua La Roux dive su novoga kova – pjevačice koje na top ljestvice ne jurišaju kako bi postigle oslobođenje kroz intelektualno poticajnu glazbu poput ozbiljnih kantautorica u rasponu od Joni Mitchell i Patti Smith do PJ Harvey i Cat Power. Radi se o drugačijoj vrsti potrebe, o žudnji za oslobođenjem tijela (pa tek onda duha) koju donosi fizička provokacija na plesnom podiju i o multimedijalnom paketu unutar kojega je glazba samo jedan element. A to je samo jedan od razloga zbog kojih samo usporedbe s Madonnom - njihovom jedinom pravom mjerom iz bliske prošlosti - uistinu imaju smisla.
Njihov dolazak promijenio je način percepcije ženstvenosti, ljepote i ženske seksualnosti prihvatljive za srednjostrujaški pop. “S jedne strane imate Katy Perry sa svijetloplavom perikom i Ke$hu s bojom razmazanom po čitavom licu, i Rihannu s ogromnom crvenom, neposlušnom hrpom kose na glavi. Nešto toliko ludo bilo je nemoguće zamisliti prije desetak godina, u vrijeme rastuće popularnosti Britney Spears i Christine Aguilere”, objašnjava Maura Johnston, urednica bloga Idolator i novinarka online magazina Popdust.
Amalgam plastičnog euro-disca, američke r’n’b konfekcije i Gagine poruke “opsjednuta sam idejom da ne budem tipična” otvara širom vrata prema milijunskim masama – jer, samo uz podršku fanatične vojske poklonika moguće je demolirati dosadašnje naoko nepopustljive granice. Slušajući njezine glavne adute osjeća se gotovo fizička potreba za “proširivanjem područja djelovanja” i za pretvaranjem suvremene pop-scene u vlastito igralište. A tu su scenu nove pop-dive počele osvajati u stilu kakvih dobroćudnih grabežljivica, ostavljajući u prašini svoje muške konkurente – i to uza stihove poput Let’s have some fun/ This beat is sick/ I want to take a ride/ On your disco stick” (iz Gagine skladbe “Love Games”)!
Jeftin dizajn poželjan u recesiji
Što je uzrokom ambicioznog, hedonistički preusmjerenog novog vala pjevačica pokraj kojega momci gotovo da nemaju šanse? Odgovor nije jednoznačan, a posve ga je nemoguće pružiti bez razumijevanja konteksta priče. Kreativno ispražnjen, mainstream-rock (čitaj: momci s gitarama) zadnjih je mjeseci u velikoj defenzivi, ponovo prepuštajući prostor sintisajzerima i plesnom hedonizmu. A zar je dilema tko je atraktivniji na plesnom podiju, dečki ili cure, ikada postojala? Osim toga Gaga i društvo ustanovili su posve novi komplet pravila pri čemu se ono glavno svodi na sljedeće: svatko ispisuje vlastitu definiciju ljepote i društveno prihvatljivog ponašanja. Originalnost je pritom krucijalna i krajnje poželjna, čak i onda kada se koriste očiti utjecaji. “Što čini veliku pop-zvijezdu?”, upitao se novinar Guardiana Tom Ewing na početku osvrta na novu britansku pjevačicu Jessie J. “To nije samo glazba, ni video, ni odjeća, slava... čak niti raskalašenost. Sve te stvari su važne, ali one proizlaze iz jedne mnogo temeljnije kvalitete. Posao pop-zvijezde je da čine ono što je Greil Marcus (jedan od najutjecajnijih američkih rock-kritičara, nap. a.) jednom napisao za Micka Jaggera – da ljudima pokažu nove načine kako opstati na svijetu. Prije njega na svijetu nije živio niti jedan Mick Jagger. Nakon njega, bilo ih je mnogo.” Ako netko ispunjava sve Marcusove uvjete, to je svakako Stefani Joanne Angelina Germanotta koja je od pjesme Freddyja Mercuryja “Radio Ga Ga” posudila ime, od Davida Bowieja (glam model iz ‘73.) šaru na licu i fascinaciju manipuliranja masama, a od Madonne i Gwen Stefani sve ostalo. No opet, nitko joj ne može osporiti osobnost toliko snažnu da njome može pomicati planine. Njezin nadolazeći album Born This Way, najavljen istoimenim hit-singlom, svijet očekuje s mješavinom zanimanja i strahopoštovanja, baš kao da će u svibnju na Zemlju sletjeti kakav izvanzemaljac.
U usporedbi s Gagom dvadesetšestogodišnja Katy ‘California Gurl’ Perry površnom se promatraču može učiniti gotovo konvencionalnom. “Dobra sam cura”, izjavila je, dodajući najbitnije: “Ali i nisam baš. Dobra sam jer vjerujem u ljubav, integritet i respekt. Loša sam jer volim golicati tuđu maštu. Svjesna sam da u svom špilu karata držim dosta seksepila.” Čini se da otvorene promiskuitetne aluzije i seksualno oslobođenje bez obzira na spolnu opredijeljenost proviruju iza svakog ugla ženske pop-pozornice; ako ne na otvoren način, barem u svojim načelima. Rihanna je već pomalo veteranka – i to veoma žilava – koja je životnu filozofiju također sažela u znakovitom stihu pjesme “Cheers” s prošlogodišnjeg, petog studijskog izdanja Loud: “Život je prekratak da bih samo sjedio u svome jadu.” Nove cure svjetskog popa žele slavu, novac, žele tulumariti i – više od svega – biti svoje. Pritom bi im i izvorna “material girl” Madonna mogla pozavidjeti: još jedna uporna kalifornijska djevojka, 24-godišnja Kesha Rose Sebert, u svoje umjetničko ime ugradila je znak dolara, valjda da ne bi bilo zabune. Tako smo dobili Ke$hu, album naslova “Animal” i već poznatu, ali uvjerljivu poruku: život je tek beskrajni tulum u electropop ritmu.
Seksualno razigrane
Povijest pop-glazbe zapravo je svojevrsno kretanje u ciklusima, a čini se da je red došao na samosvjesne dive s plesnog podija na kojemu je muškarcima namijenjena tek dekorativna uloga. Unatoč nužnim intervencijama posrnule industrije koja se grčevito trudi zgrabiti i prodati sve što se kreće i još pritom pjeva, mnoge od tih nadarenih djevojaka zapravo su autentične, self-made zvijezde s vlastitim dizajnom, snovima i pjesmama što su ih smislile još dok su bez unosnog ugovora tumarale pop-undergoundom. Neki analitičari tvrde da se takav, razbarušen i svjetlucav ali razmjerno jeftin dizajn (šik s otpada, rekli bi neki) mogao i očekivati kao poželjan – posebice u uvjetima globalne ekonomske recesije u kojima skupocjena oprema nalik onoj Britney Spears naprosto postaje suvišna.
Nekad davno, u vrijeme kada je punk eksplozija tresla svjetske metropole, sociolozi su govorili o “estetici ružnog” koju je punk uveo na velika vrata. Ružno nije riječ primjerena ovoj priči, no pravila se mijenjaju i granice se pomiču čak i onda kada sama glazba ne donosi ništa novoga. Dame o kojima je riječ nisu unijele osobitu revoluciju u glazbu. Možete se smijati njenoj derivativnosti i površnosti i nitko vas neće optužiti da ste u krivu, ali svakome bi smijeh trebao zastati u grlu pri pomisli da nakon tih djevojaka – oprostite na otrcanoj frazi – lice popularne glazbe više neće izgledati isto. Svidjelo se to čistuncima ili ne.
“Slaviti mladost, život i divlju zabavu” – tako je svoje poslanje na ovome svijetu, i na svom debiju Animal, opisala Ke$ha Rose Sebert. No to su mogle biti riječi Lady Gage ili bilo koje pripadnice nove ženske pjevačke garde. Iako se glazba prvenstveno oslanja na synth-pop osamdesetih, mnogi od njihovih vizualnih i životnih uzora sežu u razdoblje glam-rocka sedamdesetih, kada su se prvi put mogle uočiti klice (homo)seksualnog oslobađanja tinejdžerske rock-publike. Bez odavno obavljenog posla Mercuryjevih Queen i Eltona Johna, bez intelektualnih provokacija Bowieja i The Velvet Undergrounda teško bi se danas mogle afirmirati pjevačice koje - poput Elly Jackson, Beth Dito iz benda Gossip, Sie, Katy Perry ili Lady Gage - svoje “gay” aluzije bezbolno usmjeravaju prema milijunskoj heteroseksualnoj publici svjetske srednje struje.
Najveća kraljica je Rebecca Black.