Kod nas je postalo uobičajeno imati dvije verzije nekog poznatog sastava. Zadnji u nizu je Teška industrija; osim aktivnog benda Ivice Propadala i Vedada Hadžiavdića, pop-grupe koja stalno djeluje po današnjim "pravilima igre" pop-scene, nedavno se pojavio novi album one "druge", ili "prve" Teške industrije u kojoj su nekadašnji glavni autor, klavijaturist Gabor Lengyel i originalni pjevač Seid Memić Vajta. Zadnji put sva četvorica surađivala su 2007. na albumu "Kantina" pa je "Putnički voz uspomena" uputnije uspoređivati s tim projektom nego s debitantskim albumom Teške industrije "Ho-ruk" iz 1976. koji se nedavno također pojavio na tržištu kao vinilno reizdanje povijesnog albuma.
Slušajući danas "Ho-ruk", usprkos pretencioznosti i znakova tadašnjeg vremena, ploča djeluje bolje nego što sam mislio. Prije svega zbog vokala Vajte i majstorske svirke benda i hrabrih uleta u instrumentalističke rukavce nalik onima Yes i sličnih bendova sedamdesetih, u kojima se "vruće" gitarističke dionice Vedada Hadžiavdića, jednog od najboljih domaćih gitarista, i klavijature i aranžmani Gabora Lengyela dopunjuju na ambiciozno odsviranom albumu. Pored akrobacija od sedam-osam minuta, nailazimo i na klasičnije balade.
Tekstovi Duška Trifunovića tada su često korišteni u domaćoj rock-glazbi, ali je "Koncert tročinski" s tekstom Dušanke Helete zgodan primjer kako se stvaranje glazbe uspoređuje s teškom industrijom tvornica i do neke mjere podsjeća na tadašnju pomaknutost Buldožera. Samo šest pjesama na albumu "Ho-ruk" pokazuje sklonost duljim temama, dok je zadnja, "Život", primjer skoro avangardnog eksperimenta u tadašnjem domaćem rocku. Ukratko, ovo reizdanje Teške industrije jednako je zanimljivo kao i ponovno otisnuti albumi grupe September prije nekoliko godina i svjedoče o volji za "ozbiljnom" svirkom i promišljanjem struktura pjesama.
Ovo vinilno reizdanje remasterirano je kao i mnoge druge ploče u izdanju Croatia Recordsa u londonskim Abbey Road studijima. Budući da su i tada neki popularniji domaći rock-sastavi snimali u inozemstvu, čini se to dobrom odlukom o zapošljavanju premijernog svjetskog tonskog studija na obradi "stare" glazbe, ali ni to ne može u zaborav otjerati činjenicu da se i tada radilo o velikim razlikama među "pravovjernim" i "komercijalnim" jugoslavenskim rock-bendovima.
Primjerice, reizdanje albuma "Ho-ruk" u najavi se predstavlja kao izdanje "koje i danas stoji kao jedna od najautentičnijih i najposebnijih zbirki pjesama snimljenih u ranim danima rock'n'rolla ovih prostora". No, u tim sedamdesetima dogodilo se nekoliko promjena koje valja navesti radi konteksta pa mnogi od tadašnjih albuma danas djeluju zastarjelo. Čuli smo to i na nedavnim reizdanjima davnih albuma grupa Drugi način ili "Modre rijeke" Indexa, koji su 1978. objavili svoj jedini, pretenciozan album na tekstove pjesnika Maka Dizdara. Ukratko, uspjeh Bijelog dugmeta sredinom sedamdesetih pomeo je mnoge neautentične pokušaje i označio nastanak razumljivog "domaćeg rocka", spram kojega su mnogi "ozbiljni" bendovi, od kasnije Korni grupe, trećeg albuma grupe Time ili Dade Topića na "Neosedlanima", do Smaka, Daha, Daga, grupe Tako i nadalje, djelovali naivno.
Tadašnja Teška industrija djelovala je u vremenu čije sviračke postavke tzv. progresivnog rocka se odavno vraćaju i na svjetsku scenu novim generacijama prog-rock bendova s "virtuoznom" svirkom. Kod nas je situacija bila drugačija, jer su i tadašnji bendovi kompliciranijeg sviračkog usmjerenja često bili otpisivani kao pretenciozni, a s jednom nogom u festivalima i zabavnoglazbenim hitovima gubili su autentičnost rocka u koji su se kleli.
Snimljen 48 godina nakon tog prvijenca, u usporedbi s njim novi album Teške industrije "Putnički voz uspomena" sasvim je uobičajen pop-rock prilog veterana koji ne posjeduje ni približnu uzbudljivost i ambicioznost. Ploča je uredno sastavljena od 11 pjesama, nekoliko je tekstova tadašnjih suradnika Duška Trifunovića i jedan Ranka Bobana, ali ni Vajtin glas ni nove pjesme ne posjeduju pomaknutost nekadašnjeg benda, a ni sama svirka nije "napeta" kao nekada.
Kako bi sve bilo i na vizualno visokoj razini, budući da je Ivica Propadalo kao dizajner i likovni umjetnik napravio samosvojnu karijeru, za omotnicu "Putničkog voza uspomena" pobrinuo se jedan od najboljih dizajnera, Dragan S. Stefanović, najpoznatiji po omotnicama za Bijelo dugme, uključujući i nedavno reizdanje "Bitange i princeze" u originalnom, 1979. godine zabranjenom ovitku. U prepoznatljivom Stefanovićevu grafičkom rukopisu, "Putnički voz uspomena" na naslovnoj stranici krasi vagon u polju na tračnicama koje nestaju, dok je na pozadini omota slična konstrukcija, samo sa, čini mi se, s nekim cijevima nestajućeg plinovoda na polju. Što se tiče vizualne prezentacije, nije moglo bolje jer ni teška industrija danas više nije što je nekad bila, kod nas je skoro i nestala, ali se zato dvije Teške industrije uporno drže.
Uz spomenute Seida Memića Vajtu, Gabora Lengyela i basista Aleksandra Kostića u novoj postavi još su dva poznata imena domaćeg rocka sedamdesetih, Vedran Božić na gitari i Petar Peco Petej na bubnjevima. Lengyel je autor i glazbeni producent, kao i nekada, ali uz malu pomoć prijatelja, pa i uvod u pjesmu "O kako mi nedostaješ" neodoljivo podsjeća na "With a Little Help From My Friends" Beatlesa u izvedbi Joea Cockera.
