“Danijel Dragojević privatno mi je rekao: baš vam zavidim, postali ste stranac u vlastitoj domovini”. Ovo je izjavio veliki kazališni i filmski glumac s međunarodnom karijerom Rade Šerbedžija Večernjem listu u kasnu jesen 2016. godine. A 18. lipnja, Rade Šerbedžija u Hrvatskom državnom arhivu primit će najveću hrvatsku nagradu u kulturi koja je prije točno šezdeset godina dobila ime po Vladimiru Nazoru, i to za životno djelo za područje filmske umjetnosti.
Dopušta samo prva izdanja
No, uz Šerbedžiju i druge Nazorove laureate za životno djelo, primadonu Dunju Vejzović, glumicu Mariju Sekelez, likovnu umjetnicu Nevenku Arbanas i arhitekta Branka Silađina, u veličanstvenoj secesijskoj zgradi neće biti Danijela Dragojevića kojeg je Odbor nagrade predvođen bivšim predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonkom Kusićem također počastio nagradom za životno djelo.
“Nagrada za životno djelo iz područja književnosti neće biti uručena jer je dobitnik nije prihvatio”, piše u kratkoj informaciji koja je javnosti proslijeđena iz Ministarstva kulture i koja nije iznenadila dobre poznavatelje Danijela Dragojevića kojeg struka ubraja među najbolje živuće hrvatske pjesnike. Je li Dragojevićevo odbijanje nagrade koja za životno djelo iznosi nezanemarivih 80.000 kuna, a za godišnje nagrade (koje su ove godine dobili Krešimir Dolenčić, Ludwig Bauer, Nebojša Slijepčević, Dalibor Bukvić, Matko Mijić i zajedno Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić (projektirali su zgradu Vinarije u Kutjevu) 40.000 presedan? Nije. Nagradu za životno djelo prije točno šest godina odbio je primiti veliki hrvatski skladatelj s pariškom adresom Ivo Malec, inače rođeni Zagrepčanin. I dok je Ministarstvo u obavijesti javnosti napisalo da je Malec odbio Nazora iz osobnih razloga, Maleca je razbjesnila i ta formulacija pa je u svojim izjavama napao Ministarstvo optuživši ga da je javnosti uskratilo informaciju o njegovu pismu u kojem objašnjava zašto je odbio nagradu. A u tom je pismu Malec napisao da je ta nagrada za njega bila neočekivana jer mu je dodijeljena “u životnoj dobi u kojoj bi već odavno i sasvim ‘legitimno’ trebao biti na drugom svijetu, već iznad svega zato što je ona lišena svakog historiciteta koji bi joj dao neki vjerodostojni smisao”.
“Moram li podsjetiti da danas, u svojoj osamdeset i osmoj godini, ne mogu naći ni najmanji trag nekog priznanja, nagrade ili počasti, ni uspomenu na bilo koju riječ pažnje ili eventualnog stiska ruke koji bi mi bili dokazom da je u mojoj domovini Vlast, vidljiva ili nevidljiva, opazila da postojim?”, pisao je Malec u proljeće 2013. godine zaključivši da shodno tome Nazora niti može niti želi primiti.
Hoće li sada i pjesnik, esejist i radijski čovjek Danijel Dragojević poput Maleca napisati pismo Ministarstvu kulture ili hrvatskoj javnosti? Teško, iako se barem jedan Malecov krunski argument može primijeniti i na Dragojevića. Dok je država Maleca odlučila nagraditi u njegovoj osamdeset i osmoj godini života, prema Dragojeviću je bila malčice blagonaklonjenija pa bi on svojega nesuđenog životnog Nazora dobio u osamdeset i šestoj godini. Dragojević je jubilarni osamdeset i peti rođendan proslavio ovog siječnja. Ali, teško da bi se Dragojević pozvao na ovaj vremenski argument. Pa on je poznat da se voli maksimalno micati iz javnog fokusa.
Rasprodaje se kao krimić
Ne dolazi na svoje promocije kojih zapravo ni nema. Dopušta samo prva izdanja svojih knjiga (pa se izdavači odlučuju i na nakladu od dvije tisuće primjeraka što se obično rasproda u rekordnom roku o čemu u nas mogu sanjati čak i autori krimića).
Ne da se fotografirati ni za živu glavu pa ga fotoreporteri moraju snimati skrivećke. Cijeli je radni vijek, i to od 1967. pa do preuranjenog umirovljenja 2000. godine Danijel Dragojević proveo na Trećem programu Radio Zagreba, tj. Hrvatskog radija radeći cijenjene i rado slušane emisije kao što su to Razgovori u ateljeu, Poezija naglas, Dnevnici i pisma, Bibliovizor...), a da HRT jedva da ima pokoju Dragojevićevu snimku snimljenu kamerom.
U javnosti se najčešće pokazuje snimka Danijela Dragojevića kada je u Društvu hrvatskih književnika 1992. godine primao Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus. Također je 1981. primio godišnjeg Nazora ili pak Vjesnikovu nagradu Ivan Goran Kovačić 2005. godine. No, životnog Nazora kategorički odbija.
A tko je to zapravo Danijel Dragojević, koji nije u lektiri, ne gostuje po školama, ne ide na domaće ni svjetske festivale, ne gostuje u televizijskim emisijama o poeziji, ne daje izjave s političkim nabojem niti kuka o Hrvatima kao narodu koji ne voli čitati iako je “najkulturniji na svijetu”?
Rođen je u Veloj Luci 28. siječnja 1934. godine. Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1959. pa do 1967. godine živio je u Splitu kao slobodni književnik, objavljujući u književnim časopisima i Slobodnoj Dalmaciji. Potom se seli u Zagreb gdje radi na Hrvatskom radiju. Prve pjesme objavljuje 1956., a prvu zbirku “Kornjača i drugi predjeli” objavljuje 1961. u Splitu. Otada do danas svakom svojom novom zbirkom stječe nove poklonike i sljedbenike. U antologiji hrvatskog pjesništva 20. stoljeća “Međaši” Zvonimir Mrkonjić piše da je Dragojevićevo pjesništvo udaljeno od svakog naraštajnog konteksta i preteča u tradiciji te da je Dragojević nasuprot prevazi “označiteljske prakse” ponudio model metafizičke zaigranosti koji je utjecao na mlađe pjesnike. A baš u “Međašima” Mrkonjić je zacementirao Dragojevićev kraljevski položaj u suvremenoj poeziji uvrstivši u antologiju čak petnaest njegovih pjesama. Nitko od živućih hrvatskih pjesnika te 2004. godine kada su “Međaši” objavljeni nije imao više uvrštenih pjesama od Dragojevića, što je izazvalo i polemike i proteste, ali nije nimalo naškodilo Dragojeviću ni hrvatskoj poeziji. Stoga, čitajte Dragojevića koji ostaje veliki pjesnik i s Nazorom i bez njega.
Mali ispravak, Dragojevićeva Bajka o vratima u osnovnoškolskoj je lektiri za 6. razred.