Sa znamenitim hrvatskim lingvistom, jednim od autora slavnog "Hrvatskog pravopisa", koji mi je nekad bio profesor, a danas smo prijatelji, vodio sam dijalog:
On meni: "Zašto tvoja kuća ne primjenjuje moj pravopis?"
Ja njemu: "Primjenjuje."
On meni: "Zašto onda ne pišeš strjelica i ne ću?"
Ja njemu: "Zato što toga, profesore, u vašem pravopisu nema."
On meni: "Kako nema, sve ti to lijepo piše u četvrtom izdanju."
Ja njemu: "Vaš pravopis, moj dragi Londonac, ne računajući izdanja do 1990., ima osam izdanja. Svako se od njih po nečemu razlikuje od prethodnog. Do trećeg sam izdanja pratio promjene, a onda sam odustao. Primjenjujem ono što sam iz prvih izdanja naučio i čekam da ga prestanete mijenjati. Na kojem se god izdanju zaustavite i na njemu ustrajete deset godina, primjenjivat ćemo ga."
Profesoru moj odgovor nije bio baš po volji, ali nije imao kud, jer me baš on kao studenta poučio da je najbolji onaj pravopis koji se najmanje mijenja. Prema tom kriteriju, danas u Hrvatskoj nema dobrih pravopisa. Osim "Londonca" i njegovih izvedenica, u uporabi su i inačice pravopisnog priručnika Vladimira Anića i Josipa Silića, zvanog "Ansilan", kao i još nekih pravopisa. Svima im je zajedničko jedno - u stalnom su previranju. Dakle, ne valjaju!
I svi su pridonijeli ovom što u pravopisnoj kulturi danas imamo, a to je sveopći KAOS. U kojem je, recimo, posve normalno da svaki nepismenjak ima mišljenje o tome valja li pisati neću ili ne ću, ali ni najpismeniji ne znaju kako da pišu kad pišu sms-poruke ili kako da ispišu EU: kao Europska unija ili kao Europska Unija?
Kao starom jezičnom kroničaru, čini mi se da iz pravopisne shizofrenije u kojoj smo se našli postoji samo jedan izlaz, a to je oštar rez. Vrijeme je da netko kaže dosta! Tko?
To može reći samo vlast. U neka stara vremena, kad nije bilo suverene hrvatske vlasti, o jeziku su se brinule hrvatske kulturne ustanove. Danas više nema potrebe da se time bavi bilo tko drugi osim (prosvjetne) vlasti. Kako?
Tako da dade izraditi jednostavan, tanak školski pravopis koji na koricama neće imati nikakve autore. Dakle, iza kojeg ne bi stajao autorski i izdavački interes. Sastavili bi ga izabrani stračnjaci (ili samo jedan), a kao svoje bi ga izdanje sa svim izdavačkim pravima objavilo prosvjetno ministarstvo. Bio bi obvezan u svim hrvatskim školskim i drugim državnim ustanovama, dok bi ga drugi (privatne medijske kuće, nakladnici itd.) primjenjivali ako žele. Ako bi tko htio što drugo, široko mu polje. No uvijek bi se znalo tko i koliko odstupa, jer bi postojala službena norma. Stalna.
