Kakav film! Divna, topla, duhovita priča o odrastanju, prvim ljubavima, naivnom i neiskvarenom pogledu na život s osjećajem da se može osvojiti svijet uvući će vas u sebe već i samim plakatom. Koloritan, retro, blago hipijevski poster nagovještava da je riječ o dovitljivoj, pomalo čak i šašavoj priči iz koje će teško tko poželjeti izaći.
Postoji jedna knjiga autora Johna Koeniga "The Dictionary of Obscure Sorrows" ("Rječnik opskurnih tuga"), koja navodi novotvorenice kojima se nastoje opisati osjećaji za koje nema riječi. Jedna od Koenigovih riječi je i "anemoia", što znači "nostalgija za vremenom i mjestima u kojima nikad nismo bili". Upravo taj osjećaj stvara "Licorice pizza", u kojoj nas Paul Thomas Anderson još jednom vodi u sedamdesete godine, ovog puta u Nixonovu eru.
Baš kao što mu je u "Kralju pornića" tema pornografske industrije u SAD-u sedamdesetih poslužila kao sinegdoha kojom se daje presjek i društva, i vremena, ovdje je odnos 15-godišnjeg Garyja i 25-godišnje Alane prikazan tako individualizirano i toliko je posvećen detaljima da se čini kako je riječ samo i isključivo o njima. Međutim, njihov je odnos ipak univerzalan i kao takav je hommage tim zlatnim sedamdesetim godinama u L. A.-ju koje redatelja toliko inspiriraju. A spominjući posvete, "Licorice pizza" je još ljepša posveta preminulom glumcu koji je Andersonu bio ono što je Robert de Niro Martinu Scorseseu ili što je Johnny Depp Timu Burtonu. Posveta je ovo sjajnom Philipu Seymouru Hoffmanu, u kojoj glavnu ulogu šarmantnog tinejdžera tumači njegov sin Cooper. Iako se čini kako je djeci poznatih roditelja teško izaći iz njihove sjene, mladi Cooper Hoffman s toliko lakoće plovi ovim filmom da ga je milina gledati. Kao pojačanje toj neodoljivosti suvereno stoji i njegova filmska partnerica Alana Haim. Njima pojedinačno, ali i njima kao paru (koji to nije) Anderson je dao toliko prostora koji su oni uspjeli maksimalno iskoristiti. Toliko da ih ni velika imena poput Seana Penna, Bradleya Coopera ili Toma Waitsa koji se pojavljuju, doduše u epizodnim ulogama, nisu zasjenila.
Dakle, Gary i Alana su prijatelji koji se upoznaju u Garyjevoj školi u kojoj je Alana radila na projektu fotografiranja učenika. Gary je dječja glumačka zvijezda, ali poprilično je poduzetan, zreo i spreman za nove, ozbiljnije korake u životu. Jedan od njih je i poslovno partnerstvo s Alanom, s kojom ulazi u biznis s vodenim krevetima. Oni su neraskidivi, a iskrice koje među njima frcaju nemoguće je ne osjetiti. Alana od Garyja čas zahtijeva da bude muškarac, čas se prema njemu ponaša kao prema dječačiću, ali da se, unatoč razlici u godinama, ludo vole, vidljivo je u svakoj sekundi filma.
"Licorice pizza" je inače sleng za vinil-ploču, a ova će se Andersonova ploča sigurno dugo i uvijek rado vrtjeti na našim repertoarima.
