Diskografska etiketa Basic & Rough zadnjih nekoliko tjedana objavila je dva zanimljiva albuma, pokazujući da je nezavisno izdavaštvo potrebno upravo zbg promoviranja drukčije glazbe od prevladavajućih stereotipa. Pa tako prvijenac Miriiam "Call Me Up" odmah ulazi na popis najboljih albuma godine kao jedno od iznenađenja na samom kraju sezone.
Zagrebačka kantautorica neko je vrijeme provela u Londonu, što se osjeti ne samo u intonaciji materijala nego i glatkoj izvedbi koja je poput ruke i rukavice, tj. benda, spojila izvrsne pjesme i majstorsku sviračku egzekuciju. Miriiam je samo u posljednjih mjesec dana na servisu Spotify skupila više od pet tisuća slušatelja. Nakon EP-a "Heavyless" iz 2018., "Call Me Up" s deset pjesama je poput cjelovečernjeg noir-filma, s kojima se Miriiam - pjeva izvrsno na izvrsnom engleskom jeziku - postavlja u niz domaćih kantautorica s albumima kompatibilnim onima iz SAD-a ili Velike Britanije. "Call Me Up" snimljen je u Penthouse studiju s bendom; producentima i koautorima glazbe Toniju Tkalecu i Edvinu Đerahoviću pridružili su se bubnjar Daniel Kadijević, trombonist Antun Aleksa iz Porto morto, Tara Jelovac (Jeboton) i Hana Blažević otpjevale su prateće vokale, na klaviru i harmonici je Fran Šokić iz Soulfingersa, tu je i klavijaturist Pavela Jurica Hotko, a Davor Rodik pridružio se s pedal steel gitarom u jednoj od, uz naslovnu, najljepših sporijih pjesama "Don't Look Back".
Od uvodnih gospel vokala u "Knot", preko savršenih pop-singlova "Stella" i "Trick" s punokrvnim melodijama i retrougođajem, preko indie-rocka "Is It Your Son" - bliskoj PJ Harvey s distorziranim gitarama i hipnotičkim ritmom - album "Call Me Up" ne sadrži ni jedan pad ispod visoko podignutog praga kvalitete. Pjesme idu crtom americane, pop-countryja i novog tradicionalizma - sa sjajnom svirkom i aranžmanima u kojima se gitare a la Marc Ribot s albuma Toma Waitsa spajaju s brojnim ukrasima harmonike i klavijatura - a nosi ih vokal Miriiam koja je uspjela složiti album usporediv s ponajboljim nedavnim ženskim pismom, recimo, dva kantautorska nastavka Taylor Swift. Ima tu puno poslastica, poput jazzy "Midnight", idealne za neki late-night provod, s klavirskim pasažima koji se odbijaju od činela i glasa, da bi "Long Drive" zatvorila priču (prekratkim) indie-valcerom nakon kojeg vam ne preostaje drugo nego vratiti album na početak.
