Na spomen rumunjskog novog vala, jednog od najcjenjenijih filmskih pokreta u posljednjih desetak godina, Răzvan Rădulescu vrti glavom. Zašto jedan utemeljitelja buma suvremenog rumunjskog filma, scenarist i književnik najpoznatiji kao suscenarist glasovite "Smrti g. Lazarescua" i konzultant na scenariju canneskog pobjednika "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana", ne voli naziv "novi val", objasnio nam je jučer u Zagrebu gdje je bio prisutan na promociji hrvatskog izdanja svoje knjige "Život i djelo Ilije Cazanea". Njegov prvi roman napisan potkraj 1990-ih, za koji je dobio nagradu rumunjskog udruženja pisaca i europsku Union Prize za književnost, priča je o žrtvi rumunjske tajne policije Securitate i njegovu sinu koji preuzima na sebe očevu borbu s režimom. Iza političke dimenzije ovaj izvrsni roman nudi suptilnu priču o stanju ljudskoga duha, a iza nje, pak, kao ishodišna točka (iako nema veze s pričom) postoji autorovo promatranje sudbine njegova oca.
– Roman govori o tome što se događa kada, nakon što ste više od pola stoljeća živjeli u jednom režimu, shvatite da ste se cijelo vrijeme samozavaravali. Glavni lik zapravo je istražitelj tajne službe, pukovnik Chiriţăe, a ne Cazane, koji sebi postavlja pitanje što je radio cijeli život. Takav sam dio proživio s vlastitim ocem koji je sa 17 godina ušao u Komunističku partiju i odmah je nakon toga s divizijom Vladimir Tudurescu, nekom vrstom rumunjske Crvene armije, otišao u Češku, gdje je teško ranjen i na samrti vraćen u Bukurešt. Nakon uspostavljanja komunizma u Rumunjskoj jako se dobro snašao, ali kada se 1969. dogodio veliki politički prevrat u Rumunjskoj, nakon što je Komunistička partija izašla iz sjene Moskve, mnogi od starih članova Partije bili su izbačeni iz nje ili marginalizirani, a među njima i moj otac. Mene je najviše dirnuo trenutak nakon revolucije 1990. kada je otac shvatio da se stvari više nikada neće vratiti na staro. Ali kako je bio pametan čovjek, nije želio postati umirovljenik koji će do kraja života pričati o tome kako je nekad bilo bolje, nego je od tog trenutka postao šutljiv. Toliko se promijenio da je tek od tog trenutka postalo moguće da on i ja ostvarimo dobar, otvoren odnos. On svoju ideologiju nije napustio, ali je postao otvoren da je sagleda s drugih strana.
Nakon ovog nagrađivanog romana započela je, suradnjom s redateljem C. Puiuom, vaša još upečatljivija scenaristička karijera: "Roba i pare"(2001.) prvi je film tzv. novog vala, a "Smrt. g. Lazarescua" (2005.) možda njegova definicija. Jesu li ti filmovi nastali kao svjesno utemeljenje novog kreativnog pravca?
Nije to bilo ništa namjerno, ni planirano, niti smo željeli mijenjati rumunjsku kinematografiju toga vremena. Željeli smo samo napraviti filmove koji će izbjeći ono što nam se nije sviđalo u rumunjskom filmu. Rumunjska je za vrijeme komunizma proizvela samo nekoliko filmova vrijednih gledanja, a isto je tako bilo i deset godina nakon revolucije jer su se novi filmovi nastavljali na tradiciju koju nisam volio gledati. Cristi Puiu i ja voljeli smo, ili nismo voljeli, iste filmove i ušli smo u taj posao ne znajući puno o njemu. Željeli smo napraviti film koji će se nama sviđati i tako je nastao "Roba i pare", a kako isto nismo mogli ponoviti, morali smo naći novi izazov u "Lazarescuu".
Koje ste mane rumunjskog filma izbjegavali?
U prvom filmu htjeli smo izbjeći tri uobičajene stvari u rumunjskoj kinematografiji: metaforičko značenje, književne dijaloge i tzv. veliku temu. U slučaju "Lazarescua" ideja je bila da na filmu prikažemo realni protok vremena.
Voljeli vi ili ne, neki od tih kriterija definirali su tzv. rumunjski val. Što vam smeta u tom terminu koji je već postao dio filmskih enciklopedija?
Ne volim ga jer uopće nema teorijskog angažmana sudionika u tome što kritičari nazivaju rumunjskim "novim valom". Taj su val uvjetovale zajedničke povijesne okolnosti, manjak financija i osjećaj očaja zajednički svim novim režiserima, a bili su očajni jer se prethodna generacija režisera, iako u dvadeset godina nije napravila nijedan pristojan film, ujedinila u naporima da se uguši nova kreativna energija. To se očitovalo u čudnim sastavima komisija na natječajima, falsificiranim papirima... Iako za naše filmove nije trebalo puno novca, bilo je jako teško nešto napraviti. Činjenica da ne možemo ništa napraviti i da nacionalni centar za kinematografiju ništa ne radi na tome da nas podupre, to nas je ujedinilo i zato smo možda djelovali poput nekakvog pokreta. To je bio stjecaj okolnosti. Danas nam je puno lakše, ali to što smo se u međuvremenu svi razišli, svatko je otišao svojim putem, svi se međusobno svađamo, dokazuje da nismo nikakva jedinstvena generacija. Dakle, besmisleno je, smatram, govoriti o novom valu, postoje filmovi i njihovi autori.
Što je možda najviše oblikovalo vaš autorski svijet?
Pisati sam počeo još u vrijeme studija i jako me stimuliralo što je na fakultetu postojala neka vrsta književnog kružoka u kojem smo pisali tekstove i čitali ih pred ljudima: četrdeset, pedeset, ponekad stotinu. To nije nužno značilo da smo pisali literaturu koja je bila dobra, nego koja je mogla izdržati čitanje pred stotinu ljudi. U svakom je od tih tekstova bio jako velik utjecaj usmenog jezika. Bilo je to 1993.-1994. Obraćali smo se publici koju smo manje-više poznavali, što je neuobičajena pojava za pisce koji obično ne poznaju svoju publiku. Meni je to bio dobar trening jer sam u izravnom dodiru mogao bolje upoznavati svoje motive za bavljenje pisanjem. Tada sam naučio još nešto što će biti jako važno za pisanje scenarija – da nikada ne trebam pisati ništa što me se ne tiče izravno i što dobro ne poznajem!
Čime se u budućnosti planirate više baviti: filmovima ili knjigama?
Mislim se baviti filmovima i knjigama, ali filmovima više.
>> Novi rumunjski film uspjeh duguje glumici Gheorghiu i Radulescuovu autoritetu
