Stara Kata penjala se stepenicama kamene kuće, još vlažnima od kiše koja uporno pada već desetak dana.
− Neću moć uzgara – okrene se prema Martinu i objesi usta kao da će sad zaplakati.
− Ja ti neću pomoć siguro – odbrusi grubo njezin najstariji sin i uđe u kuću.
Prošlo je već sedam godina otkako Martin živi s majkom. Mlad je bio kad se oženio, dobio djecu, ali mira nije pronašao. Nije dugo potrajalo, žena se s djecom vratila ocu, a on ostade sam s majkom u gluvom selu. Nitko nije dolazio odavno, a Martin bi znao satima sjediti sam za stolom u tišini paleći jednu cigaretu za drugom. Za to vrijeme majka i supruga radile bi bez ispuštenog glasa. Samo bi ga ponekad oštro pogledale kao da će time zaustaviti sav taj jad što mu se skupljao u prsima.
− O'š ti kavu, mamo? – iz kuhinje se čula voda iz slavine kako curi po limenom sudoperu.
− Neću. I tebi je dosta. Pogledaj se na šta sličiš, crn si ka bronzin na komaštran!
Zanijemio je Martin, ima par godina, kao da mu je utroba jezik progutala pa samo šuti i gleda preda se. Čini se kao da je jučer bilo kad je nasmijan ugledao Anu na Velikom Prologu. Ljeto, sparina je pojela svu zemlju, cvrčci su zvali u hlad, ljudi su psovali, glasno pozivali na dernek. Sjedila je sa svojima iza šareno okićenog banka, brisala kapljice znoja sa čela i neprestano kolutala smeđim očima, kao da je i ona tražila njega.
Zaljubili su se, viđali po dernecima i pazarima, ljubili ispod kostele u Zabrigu. Samo par mjeseci kasnije udala se za njega, ostala u njegovoj kući u kojoj su živjeli sa starom majkom. Ubrzo je Martin dobio mršavog sina i pirgavu kćer, a Kata unuke.
− Pokreni se, aj' do nje i vrati mi dicu – parala je Kata uši piskutavim glasom vukući debele noge prema vrhu stepenica.
− Đava odn'ja tebe i nju i dicu, na, sad! Noći su bile paklene; bojao se sumraka, a navečer bi panično zadržavao majku budnom za stolom u kuhinji. Kad bi vidio da su joj se objesili smežurani kapci, dobio bi naglu želju za pričom. Kati bi se širom otvorile sitne oči, napunile suzama, a obrazi obojili u ružičasto. Ponadala bi se. To bi trajalo kratko, već ujutro izvirio bi iz sobe natečen i crn kao još jedna noć što ju je probdio skupljajući kosti po zemlji. Šalica turske kave ujutro i glas majke koji izaziva na novi rat: − Misusovo, sinko moj, od čega si sastavljen?! – reče Kata i zalupi vratima na katu. Zatrese se čitavi obor od staričina udarca. Martin objesi uska ramena i uvuče glavu, a ptice nakon kiše hrabro zazovu svjetlo.
Učini mu se na trenutak kako bi mu se danas mogao i nasmiješiti brk, ali ubrzo spusti glavu i zabulji se u crnu šalicu kave.
− Odn'ja ga vrag, pa kol'ko ti je godina?! Dokad misliš tako?! – pojavi se majka na vratima brže od duha.
− Gledaj svoja posla! – odbrusi sin i pogleda je oštro.
− Kako ću te ne gledat, u koga ću ako neću u te? Rodila sam te, ranila kako sam znala i umila, digla te na noge, dala ti sve šta san imala.
Dala bi Kata život da može pomoći sinu; gledala je njegovo namrgođeno lice, obješenu kožu ispod tupog pogleda, sivi oronuli ten kao u starca koji smireno čeka smrt. I bila potpuno nemoćna. − Šta imaš od života? Otira si familju, nisi se odonda smirija i nikad ne'š, ne'š ni da provaš jer te nije ni briga! Nasmij se, šta umireš po cile Isusove dane, srce mi puca gledat te takvog!
− Ne mogu.
− Izgledaš ka da nemaš nikoga ka' samac kamen u pristavi! Bori se, ne mo'š s materon bit' cili život!
− A to je, je l', smeta ti šta san ti na grbači?!
− Neću te gledat takvoga, neću. Dođi sebi!
− Doša san sebi, bolje mi je.
− Jesi, doša si meni! – zagrmi Kata i potegne šakom u zrak, obriše ruku o traversu koja se sva splela oko crne suknje i stane naricati. Znala je šta će posljednja riječ učiniti, ostala je visjeti u dvoru kao komad suvog mesa u sušari. Martin samo ustane i produži korak preko obora.
Martin se probudio zorom, izvukao se iz sobe kao zmija iz legla. Jutro se podiglo iznad sela, nebo se konačno vidjelo, a činilo se da se sunce iznad Rusti može dotaknuti rukom.
− Majko, aj' pristavi kavu dok se umijen! – ne stigne ni izgovoriti rečenicu do kraja, a misli mu odlutaju do njegove Ane. Pili su kavu uvijek skupa. Ona je znala šutjeti baš onako kako treba; nije pokušavala silom izvući riječi iz njega ni razbiti tišinu što bi se nadvila nad njima kao pupasti oblak.
Zima je navukla ljudima kape i šalove do noseva, djeci se nisu vidjeli vratovi od slojeva odjeće, a žene su grijale ruke kuhajući na vatri. Komadi leda visjeli su s balkona kao prijeteće stigme; oštra zima potjerala je seljane u toplinu doma, tek pokoji lavež psa razvukao bi se preko sela, a tišina bi nestala, samo na trenutak.
Martin se umije i navuče hlače što su visjele na stolici pokraj peći na drva. Skuha kavu, prekrsti se dvaput, skupi cigarete sa stola i krene u dvorište kako bi sjeo na svoje mjesto ispod pristave. Hladan zrak oboji mu obraze, ukoči čeljust pa stisne šake u džepovima otrcanih hlača. Ogleda se oko sebe, ostavi kavu na stolu pred vratima i začudi se praznom dvorištu.
Skrene iza kuće i preskoči žičanu ogradu što ju je bio izradio još ljetos zbog glasanja beštija pod prozorom. Nije puno pomoglo, lako bi usnuo, ali budio se brzo. Često bi sav uznojen dotrčao do majčine sobe, krenuo otvoriti vrata i ostao pred njima kao ukopan. Steglo bi ga u plećima jer bi pomislio na nadu u majčinim očima kad bi jutrom nabacio usiljeni smiješak i pozdravio dan.
Čekala bi u dvoru, podigla glavu s onog pleta što ga je razvlačila prstima samo da teške misli ne stignu lutati, nemaju gdje pobjeći. Tamo negdje iza njenih leđa sjedila bi i Ana, ona je osmijehom rušila strahove, gurala se naprijed kako bi uhvatila izraz na licu svog muža. Bio je uvijek isti, kao da ga ne dotiču ni dani ni vrijeme.
Proviri iza zida, a prizor ga skameni. Potrči naprijed i stane vikati, mahnito mlatarati rukama. Poklopac gustirne bio je širom otvoren, a odmah pored stajale su majčine papuče. Zastane na trenutak, pogleda unutra i pomisli kako je nemoguće da mu se to iznova događa. Izvukao je tijelo iz bunara taman u trenutku kad je počelo nestajati pod vodom.
Zagleda se u majčine otvorene oči, a slike stanu navirati kao ringišpil; buljile su u njega kao oči onog mladića kojeg je upucao ravno u prsa, poslije klečao nad njim i proklinjao sebe, dan kad se prijavio u dobrovoljce i svijet sa svim njegovim ljigavim ratovima.
Legne na tlo pored nje, počne moliti Boga da je vrati i poželi zaplakati, ali nije mogao. To ga ispuni bijesom i počne udarati po mokrom tijelu; prvo po udovima, šakom po trbuhu i naposljetku vući je za sijedu kosu. Odjednom začuje krik, ali on nije otvorio usta. Pored njih stajala je Ana, gledala u njega i trpala si čitavu šaku u usta.
E, to je kratka priča!