Oscari već godinama pate od slabe gledanosti. Teško je reći kada su točno nagrade Američke akademije filmske znanosti i umjetnosti prestale biti relevantne. Možda otkad smo ih napokon shvatili onakvima kakve doista jesu – kao jedno veliko hollywoodsko tapšanje po leđima, da ne bismo rekli onaniranje u krug, pri kojem kvaliteta nekog filma nema nikakve veze s njegovim šansama da kući ponese zlatni kipić. Oscare ipak diktira politika, u zadnje vrijeme i politička korektnost, ponajviše hollywoodsko-rodijački odnosi, a od toga nam pozornost više ne mogu odvratiti ni dizajnerski outfiti. Sve u svemu, jasno je to nama, jasno je to i Akademiji i zato je ove godine pribjegla nekim očajničkim pokušajima da si podigne mitske "rejtinge".
Najsramotniji od svega svakako je potez da se osam "malih i nevažnih" kategorija – za najbolji kratkometražni igrani, animirani i dokumentarni film, montažu, zvuk, glazbu, šminku i frizuru te scenografiju – bezobzirno izbaci iz glavnog programa. Navodno je to trebalo "dinamizirati" zamornu i dugačku dodjelu, što se, naravno, nije dogodilo. Dodjela je bila dugačka i zamorna kao i uvijek, uz iznimku nagrađenog forhenda Willa Smitha. No ono što se jest dogodilo, jest da je postalo sasvim jasno da Oscari nemaju nikakve veze s filmom i slavljenjem filmskih dostignuća. Lijepo se po tom pitanju izrazio nezadovoljni Steven Spielberg, ove godine nominiran valjda iz navike, za najgori film koji je ikad režirao. (OK, svakome se omakne, ali kome se omakne sedam nominacija za film koji je publika pokopala?)
"Čvrsto vjerujem da je film vjerojatno jedna od najkolaborativnijih umjetničkih formi na svijetu. Svi mi stvaramo film zajedno, postajemo obitelj u kojoj je svaka vještina jednako vrijedna", kazao je Steven prozivajući Akademiju za guranje dosadnih kategorija u zapećak.
Stoga ćemo drage volje prvo malo pažnje posvetiti tim nesretnim šikaniranim kategorijama – bez kojih nijedan film nema smisla, odnosno cijela filmska umjetnost pati. Znanstveno-fantastični spektakl "Dina" Denisa Villeneuvea apsolutno je pomeo pod konkurencijom u tehničkim kategorijama. Osvojio je taj film Oscar za najbolji zvuk (za koji su zaslužni Mac Ruth, Mark Mangini, Theo Green, Doug Hemphill i Ron Bartlett), glazbu legendarnog Hansa Zimmera, montažu Joea Walkera i scenografiju Patrice Vermette i Zsuzsanne Sipos. Od "bitnih" kategorija slavio je u onoj za najbolju fotografiju Greiga Frasera i vizualne efekte koje potpisuju Paul Lambert, Tristana Myles, Brian Connor i Gerd Nefzer. Velika je šteta što film temeljen na jednom od najkompleksnijih ZF romana u povijesti, prvi kojem je nakon niza pokušaja uspjelo da taj roman uspješno prevede na filmski jezik, nije zaradio Oscar za najbolji adaptirani scenarij. A Villeneuve čak ni nominaciju za redatelja.
Zatim, nagradu za najbolju šminku i frizuru odnijeli su Linda Dowds, Stephanie Ingram i Justin Raleigh za "Oči Tammy Faye". Sasvim opravdano, moramo reći, samo pogledajte tu šminku i tu frizuru na neprepoznatljivoj Jessici Chastain koja je za ulogu ćaknute teleevanđelistice Tammy Faye Messner dobila i svoj prvi zlatni kipić, za najbolju glavnu glumicu.
Najbolji kratkometražni dokumentarac je pak "Kraljica košarke" Bena Proudfoota o malo poznatoj pionirki ženske košarke Lusiji Harris. Najbolji igrani film kratkog metra ove godine je "The Long Goodbye", interesantni uradak koji je zapravo dio konceptualnog glazbenog albuma izvanrednog Riza Ahmeda. U njemu istražuje bolni odnos južnoazijske manjine i Velike Britanije pa je lijepo i prikladno što je tim filmom multitalentirani Ahmed postao prvi musliman i prva osoba azijskog porijekla koja je dobila Oscar u toj kategoriji. Najboljim kratkim animiranim filmom proglašen je "Windshield Wiper" Alberta Mielga i Lea Sáncheza, film koji je unatoč svemu što se na dodjeli izvaljivalo potvrdio da je animacija nevjerojatna umjetnička disciplina koja nipošto nije rezervirana samo za djecu.
Budalaste nove Twitter kategorije "Fan Favorite" i "Cheer Moment" prošle su pak sasvim ispod radara – tviteraši i manijakalna fan baza Zacka Snydera su nagradili njegove "Vojsku mrtvaca" i "Ligu pravde".
Među "velikim" kategorijama treba spomenuti Oscar za najbolju kostimografiju koji je otišao u ruke odličnoj Jenny Beavan za "Cruellu" te Oscar za najbolju originalnu pjesmu koji su dobili Billie Eilish i njezin brat Finneas O'Connell za izvrsnu bondovsku "No Time to Die". Najboljim stranim filmom, nimalo iznenađujuće unatoč jakoj konkurenciji, proglašen je japanski "Drive My Car" Ryusukea Hamaguchija, vrhunsko ostvarenje temeljeno na priči Harukija Murakamija. Najbolji dugometražni animirani film je, naravno, očaravajući Disneyev "Encanto", a dugometražni dokumentarni "Summer of Soul" Ahmira Questlovea Thompsona o zaboravljenom i zanemarenom "crnom Woodstocku".
Nagradu za originalni scenarij je pak, ajde dobro, ne možemo se baš žaliti, dobio poluautobiografski "Belfast" Kennetha Branagha, film o odrastanju u nemirima i sukobima prožetoj Sjevernoj Irskoj. Jedini Oscar za jadnu "Priču sa Zapadne strane" dobila je Ariana DeBose za ulogu Anite postavši tako "prva otvoreno queer afrolatinska žena" kojoj je ukazana ta čast.
Titulu najboljeg glumca ponio je Will Smith za ulogu Richarda Williamsa, oca i trenera (upitnih i granično zlostavljačkih metoda) slavnih tenisačica Venus i Serene Williams. Sve i da Smith nije u ispadu bizarne agresije kakve se ne bi postidio ni sam stari Richard Williams odalamio prezentera Chrisa Rocka, ne možemo reći da nam je pretjerano jasno kako je baš on dobio Oscar pored jednog Denzela Washingtona u "Macbethu" i Benedicta Cumberbatcha u "Šapama pasjim". Usput budi rečeno, Netflixove "Šape pasje", koje su imale čak 12 nominacija, službeno su najveći luzer ove dodjele jer dobile su tek jedan, ali ipak vrijedan Oscar – onaj za najbolju režiju Jane Campion, što je tek treći put da je žena proglašena najboljom redateljicom.
Najveće iznenađenje večeri definitivno je bio uspjeh malo poznatog filma "CODA". Film čiji naslovni akronim znači "Child of Deaf Adults" topla je i simpatična dramedija o čujućoj, glazbeno nadarenoj djevojci koja odrasta u gluhonijemoj obitelji, posebna po tome što se velik dio dijaloga odvija na znakovnom jeziku. Remake je to francuskog filma "La Famille Beliér", a mnogi nagađaju da su mu šanse bile bolje jer nitko nije imao pojma da je to uopće remake. Štoviše, jedva da je tko, prije nego što je "CODA" nominirana za Oscar, uopće spominjao taj mali, relativno niskobudžetni film, koji je nakon premijere na Sundanceu kupio i na njega se kladio streaming servis Apple TV. Oklada se očito isplatila jer je od tri nominacije film pokupio sve tri nagrade – za najboljeg sporednog glumca Troya Kotsura, najbolji adaptirani scenarij i najbolji film. Lagali bismo kad bismo rekli da "CODA" nije dobar film. Valjda nitko na svijetu tko ga je pogledao nakon tog iskustva nije ostao nezadovoljan i ovo je definitivno povijesna pobjeda za zajednicu gluhonijemih kojoj pripada i većina glumačke postave. No je li on zaista najbolji film protekle godine? A dati Oscar filmu koji je svima drag, a nikome najdraži prilično je mlako. Ipak, šteta je što je taj blistavi trenutak ekipe iz filma "CODA" gotovo sasvim zasjenilo nasilje.
Oskari nisu relevantni? Što je relevantno? Porin i Pula? Pokušajte njime zamahati ispred nosa hrvatskim samodopadnim a filmski potpuno beznačajnim posvudušama pa ćete vidjeti koliko su relevantni.