Dunja Vejzović nedavno je proslavila 70. rođendan. To je bio povod, ali ne i jedini razlog da žiri Nagrade hrvatskog glumišta ove godine bez imalo premišljanja i dvojbi nagradu za životno djelo, odnosno ukupan umjetnički doprinos opernoj umjetnosti dodijeli upravo Dunji Vejzović.
Uz Višnju Mažuran kao predsjednicu žirija i kolegicu Janu Haluzu imao sam čast biti članom tog žirija i sudjelovati u toj odluci. Kakva je to čast vrlo je lijepo formulirala gospođa Mažuran rekavši da je uglavnom svatko sretan kad dobije neku nagradu, ali da su ponekad isto tako i nagrade jako sretne kada dobiju nekog dobitnika.
Kad sljedeće subote na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta izađe Dunja Vejzović, Nagrada hrvatskog glumišta dobit će svoju divu. Vrlo netipičnu, gotovo antiglamuroznu, ali utoliko više istinsku divu, posvećenicu opere, glazbe i umjetnosti uopće.
Kao i mnoge druge nagrade koje još nisu imale čast biti uručene Dunji Vejzović, tako je i Nagrada hrvatskog glumišta predugo zaobilazila Dunju Vejzović. Možda je razlog tomu moguća dvojba nekih ranijih žirija je li Dunja Vejzović uopće ikada bila zvijezda hrvatskog glumišta, ili je pripadala svijetu. Naravno, ukoliko je takvih dvojbi bilo, a ja o njima ovdje samo nagađam, onda bi se trebalo upitati zašto kod nas vlada takav običaj, a vlada, da se one koji krenuvši iz Hrvatske osvoje svijet nekako smatra manje značajnim i važnim Hrvatima nego što su oni koji su se držali domovine.
Žena s nožem u trbuhu
Poslužit ću se ovdje obilato vlastitim tekstom koji sam, na poticaj Zlatka Madžara, napisao za brošuru koncerta u ciklusu Molto canbatile kojim je prošle sezone bio posvećen Dunji Vejzović. I tada sam se, kao i danas, naglas pitao je li ova mezzosopranistica uistinu hrvatska operna prvakinja, primadona i diva? Odgovorati sam počeo sa sljedećom tezom: od svih živih velikih opernih umjetnika Dunju Vejzović ponajmanje možemo nazivati hrvatskom divom. Zapravo, mi to možemo i nitko nam ne brani da tako činimo, ponajmanje sama Dunja Vejzović. Ali, kao država, kao narod, kao društvo i kao kultura mi to ne zaslužujemo.
“Zašto sam pobjegla nakon uspješnog starta? Jednostavno zato jer nisam imala ovdje što raditi”, rekla je Dunja Vejzović u jednom razgovoru za novine, a upravo te rečenice pretisnute su i u fantastičnoj knjizi “Documenta – Dunja Vejzović”.
Ta je monografija krunski dokaz tvrdnje koju sam izrekao na početku ovog teksta. Ta knjiga predivno i zastrašujuće strši među sličnim izdanjima koja su u Hrvatskoj priređena i posvećena velikim umjetničkim imenima, djelima i životima. Ta je knjiga posebna i različita od svega što je okružuje, baš kao i sama Dunja Vejzović.
Na jednoj od prvih stranica te knjige Dunja Vejzović piše:
“U glazbenom svijetu danas stojim kao pjevačica koja se ne može ničemu pokoriti, pjevačica neuobičajena ponašanja koja svaki put s nečim iznenadi. Sretna sam da kroz ovu tešku profesiju prolazim bez stega i s osjećajem nevjerojatne slobode. Uvjerena sam da bih prestala onog trenutka kad bih se trebala odreći te slobode.”
Dok gledate u ta slova kroz zavjesu crvene boje, u vas kroz tu istu boju i sve što ona znači gleda djevojka čiji vas pogled i tako s papira, s neke stare fotografije, pronicljivo ispituje. To je djevojka koja već sve razumije i koja je spremna na svaku žrtvu. To je mlada žena s pogledom i gardom revolucionara i gerilca. Nekoliko stranica dalje sama nam otkriva tajnu tog svog mladenačkog prezrelog pogleda prepričavajući doživljaj s pozornice.
“Jednom je jedan nadrirežiser, ili bolje rečeno asistent nekog slavnog režisera, od mene tražio da se obijesno, kao neko dijete, valjam po podu i jedem bombončiće... Ja sam mu pristojno, ali jasno rekla da to neću raditi. Kako bi me uvjerio da nemam pravo, rekao je: ‘Pa vi već u prvom izlasku na scenu nosite nož u trbuhu’. Nasmiješila sam se i rekla: ‘Upravo ste me uvjerili da imam pravo, jer sam uspjela odglumiti ono što u sebi imam kao Carmen, a ne nešto lažno. I time sam sve rekla o toj ulozi: Carmen živi tako da svaki čas može očekivati nož u trbuh. Naravno da nisam mogla žvakati bombončiće.”
Jedinstvena monografija
Djevojka, umjetnica, pjevačica, žena s nožem u trbuhu od prve scene – eto zašto uvijek osjećam uznemirenost, gotovo nelagodu pred uvijek pronicljivim i nikad uspavanim okom Dunje Vejzović. Ona u sebi nosi nemir, ona oko sebe širi nemir, onaj sveti nemir vječnog nezadovoljstva glazbom i svijetom oko sebe, nemir koji dolazi iz (samo)svijesti o mogućnosti, potrebi i dužnosti stvaranja nečeg novog u toj glazbi i tom svijetu.
Da skratim daljnje iznošenje suvišnih dokaza: zašto je ta monografija koja izaziva i nadahnjuje tako vjeran odraz osobe o kojoj govori? Pa samo zato što ju je sama o sebi, ali i za sve nas, napravila upravo Dunja Vejzović. Kao što je i inače svaki svoj originalan, uvijek iznenađujući i visoko vrijedan novi projekt u Hrvatskoj morala, željela i uspijevala izgurati sama, uz pomoć nekoliko sebi bliskih i vjernih ljudi.
Ništa kod svestrane Dunje Vejzović nije slučajno, nego je sve dobro promišljeno i pomno odabrano: i boje – poput one crvene prozirne zavjese na početku monografije, i slova – poput imena i zaštitnog znaka VEROVision pod kojim ona ostvaruje svoje pothvate u svijetu, ali i u Hrvatskoj.
I baš zato što nikada nije od nas odvratila svoj pronicljivi i uznemirujući pogled i glas, i zato što se svake godine vraća u svoje lastavičje gnijezdo na rapskoj hridi iznad mora kao nalet bure koji rastjeruje bolesnu omaru i lijenost i bistri vidike, zbog svega toga ja sam, na svoju veliku sreću, potpuno u krivu. Dunja Vejzović jest velika hrvatska umjetnica i žena, primadona i diva. A ponekad i mi sami ipak smislimo prikladan način da Dunji Vejzović izrazimo svoje divljenje i zahvalnost, kao što ćemo to učiniti i za tjedan dana na svečanosti dodjele nagrada hrvatskog glumišta. I sami postajemo bolji, važniji i veći svaki put kad ljudima i umjetnicima poput Dunje Vejzović kažemo hvala, a oni našu zahvalnost s radošću prihvate.
Nakon blistave pjevačke karijere, a potom i fantastičnih godina profesure u Stuttgartu koja je urodila čitavim nizom sjajnih mladih hrvatskih, a već i međunarodno afirmiranih pjevača, Dunja Vejzović, skupa sa suprugom Christianom Romanowskim danas ponovno živi u Zagrebu. Još uvijek redovito odlazi u Stuttgart, a bivši i novi studenti s raznih strana svijeta dolaze sve češće i u Zagreb. Jedna bivša učenica jednom ju je odvela čak i u Ameriku da sa svojim savjetima i poukama bude uz nju dok se sprema za važnu premijeru.
Čarolija iz djetinjstva
Od majke, arhitektice Dragice Crnković Očko, nije naslijedila samo lijepo projektiranu kuću, gdje smo je ovih dana posjetili, nego i nešto mnogo važnije.
Majka je nama, svojim kćerima, svirala klavir i uz tu muziku pričala nam priče. To je taj kazališni svijet koje je meni kao djetetu bio čarolija i što je stalno bilo preda mnom kao neka važna opcija u životu.
Od profesorice Marije Borčić dobila je, kaže, betonske temelje pjevačke tehnike, a onaj emotivni dio umjetničkog razvoja i finese u prepoznavanju muzičkih fraza, to duguje ponajviše Mladenu Raukaru i Jovanu Šajnoviću, dirigentu svoje prve predstave. Bila je to studentska produkcija “Ivica i Marica” 1968. Dvije godine kasnije ima debi i prvu premijeru u zagrebačkom HNK: Šulekova “Oluja” pod ravnanjem Mira Belamarića i u režiji Vlade Habuneka. Te i sljedeće godine Dunja Vejzović u Zagrebu još nastupa u Porinu, Čarobnoj fruli te operi Zaljubljen u tri naranče. I to je sve. Premalo. Odlazi.
“Sasvim jednostavno, nisu mi davali ništa za pjevati. Imala sam stalni angažman, ali za mene nije dolazilo u obzir da ja zbog toga tamo sjedim godinama i čekam da mi se netko smiluje. Nisam osam godina vježbala i radila da bih sjedila i čekala da mi netko udijeli neku rolu. Zato sam otišla.”
Zato u Nürnbergu pjeva po deset predstava mjesečno u naslovima koji se redaju i silno uvećavaju njen repertoar. I tako sve do 1978. kada kao nasljednica Milke Trnine pjeva Kundry u Parsifalu u Wagnerovom Bayreuthu. Slijede nove uloge, nove pozornice, novi dirigenti i redatelji, težnja da nastupa s najboljima i da se razvija ostvaruje se: Metropolitan, Scala, Beč, Salzburg, Pariz, Barcelona, Buenos Aires, Karajan, Abbado, Wilson... U Hrvatskoj nastupa povremeno, ne baš često, ali ipak uspijevaju tri premijere u Zagrebu: Norma, Nabucco i Therese. Produkciju Macbeth napušta jer ne trpi živčanog dirigenta pa propušta premijeru, ali u toj ulozi kasnije ipak nastupa u HNK gdje se naposlijetku 2002. godine oprašta od pozornice dodajući, na samom kraju, svom repertoaru još jednu ulogu: Charlotte u Wertheru.
Najjača veza s rodnim gradom
Stoga se nameće pitanje kako Dunja Vejzović zapravo osjeća tu vezu sa Zagrebom i zagrebačkom Operom?
“Veza s rodnim gradom i s publikom rodnoga grada uvijek je najjača. U doba kad smo u Zagrebu radili Normu ja sam nastupala svuda po svijetu, ali kad sam ja upravo tu, u toj Normi htjela biti najbolja, bolja nego u svim tim ostalim predstavama po svijetu. Za moj renome u svijetu ta Norma u Zagrebu tada nije značila ništa, ali meni je od svih drugih nastupa bilo najvažnije da upravo tu uspijem. To je ta veza. Ona je najjača.
U ovom gradu je ta Muzička akademija prema kojoj sam godinama bila usmjerena i na koju sam svakako željela doći. Poslije sam gledala u zgradu kazališta kao u Boga jer to je bilo mjesto na kojem sam željela biti. To je ta veza! Naravno, profesija čovjeka nosi i čisto profesionalno gledano ja sam stremila k tomu da nastupam s najboljim režiserima i dirigentima i da se ja sama razvijam. Ali sa srcem sam ja bila tu”.
“Moja težnja je jača od mojih bojazni” – tako glasi naslov dokumentarnog filma koji je o svojoj supruzi snimio Christian Romanowski. Životni i profesionalni motiv.
Životni i profesionalni moto. Poneka težnja možda je i ostala neostvarena, recimo prelaz na talijanski repertoar. Ali, strah doista nije poznavala i ne poznaje ga ni danas. Tek samo malu bojazan od velikih i glamuroznih skupova.
